Cvit čežnje - 12. dio

III. poglavlje

Ustav

Prije nego li smo otišli iz Dalmacije, Vjeran i ja često smo uspoređivali razloge za i protiv iseljenja, kao i poteškoće koje nas van poznatog okruženja mogu zadesiti. Shvatili smo da je većina ljudi koji su otišli u tuđem svijetu relativno dobro prošli.

Ima jedna uzrečica kojom su se ljudi u Dalmaciji služili kada bi ih netko zamolio da opišu odnos nedalmatinaca prema Dalmaciji: „To je kao da pijete vodu iz smrdljive bare.“

Ta je opis prikladan, jer što idem starija to mi se život u Dalmaciji čini kao borba s svima oko sebe istovremeno. Ljudi u Dalmaciji nemaju pomoći ni od koga; moraju se zaposliti unatoč činjenici da posla nema, osim par mjeseci ljeti – a ti poslovi su politički već dodijeljeni Slavoncima. Moraju dogovoriti sa sobom i obitelji hoće li ostati ovdje ili se upustiti u avanturu odlaska raditi i živjeti van Dalmacije. Prosječni stanovnik Dalmacije godišnje preda više od 1000 molbi za posao, a na samo 3 dobije odgovor – i to negativan; kao i 12 poziva od HZZa za bespotrebne sastanke u CISOKu i drugim manjamuktaškim organizacijama za uhljebljivanje podobnih, a nesposobnih. U polusatnim terminima građani se vozikaju od bespotrebnog sastanka na bespotrebni sastanak, od HZZa do CISOKa, od CISOKa do Centra za socijalni rad. Postali su potpuno ovisni o ekipi „stručnih suradnika“ koji apsolutno nisu vodili računa da se građani Dalmacije zaposle, već da im maksimalno uskrate vrijeme za traženje posla. Potom se, noću, valjalo naviknuti da si opet nezaposlen.

Moj brat Vjeran i ja odlučili smo otići iz Dalmacije, nakon što su nam roditelji brutalno ubijeni zbog svojih političkih i nacionalnih uvjerenja, i potražiti sreću u nekoj normalnijoj zemlji, dok će ostatak obitelj ostati u Splitu i Kaštelima, dijelom zbog toga što u Splitu, u Dalmaciji, u Republici Hrvatskoj nismo mogli pronaći pravdu za naše roditelje, dijelom što je naš odlazak omogućavao našoj rodbini i prijateljima manje stresan život – našim tetkama, ujacima, stričevima, rođacima i prijateljima nakon našeg odlaska više nisu gnjavili telefonom, pribijali crne mačke na vrata i otvoreno prijetili smrću. Dolaskom u Francusku unajmili smo maleni stan s jednom spavaonicom u blizini jedne tvornice automobila, u nekome neboderu u gradiću Trappesu, departement Yvelines nešto jugozapadnije od Pariza.

Isprva smo s optimizmom pokušali prihvatiti svoju novootkrivenu situaciju, sileći se prisjećati pozitivnog dijela života kojeg smo proveli u Dalmaciji – skupljajući jelovnike s jelima za van iz svakog restauranta u gradiću, gledajući francusku nogometnu ligu ili čitajući do duboko u noć; odlazeći u teretanu i na aerobik, ostavljajući posuđe u sudoperu i nepospremajući krevet. Međutim, nije pomoglo; nakon godina života u Dalmaciji, shvatili smo kako moramo biti posve pripitomljeni, smireni i bespomoćni. Prvog dana u Trappesu shvatili smo kako smo zaboravili kupiti neke sitnice i morali smo čučnuti u kantun dok se tuširamo kako ne bi poprskali cijelu kupaonicu. Drugi dan smo, gledajući utakmicu i grickajući čips, zaspali na derutnim foteljama koje smo zatekli u stanu i probudili se par sati poslije s gadnim grčem u vratu. Hrana je bila bezukusna, a okolina nas je iritirala. Pokušavali smo zvati tetku u Kaštela, ali bilo je skupo uspostaviti takav poziv, čeznući za toplinom njenih zagljaja i mirisom cimeta na njenoj koži.

- Alo teta Lea!

- Marita, Vjerane!?

- Šta ima nova?

- Od vašeg zadnjeg poziva!?

- Da.

- Ništa posebno. Sve po starom. Radi se...

Prije nego li smo otišli iz Dalmacije, Vjeran i ja često smo uspoređivali razloge za i protiv iseljenja, kao i poteškoće koje nas van poznatog okruženja mogu zadesiti. Shvatili smo da je većina ljudi koji su otišli u tuđem svijetu relativno dobro prošli. Većina naših kolega su došla iz ratom pogođenih dijelova bivše države, ali i drugih država kojima su se u to vrijeme događali ratni sukobi. Dok smo u pauzama predavanja razgovarali s njima, njihovi savjeti najčešće su se odnosili na aktivnosti koje se tiču studiranja. Tumačili su nam prednosti imenovanja u različite studentske organizacije i upoznavali nas s temperamentima i načinima ispitivanja pojedinih profesora. Nudili su nam savjete o tome kako organizirati učenje i slobodno vrijeme i kako se odnositi spram zahtjevima profesora. Od većine savjeta imali smo koristi, no ponekad su bili protutječni. Međutim, među studentima barem, naši bi sastanci uvijek završavali jedno te istom porukom: kazali bi mi da se što prije moramo sastati sa senatoricom studentskog vijeća izvjesnom Celestine – ne samo iz studentske kurtoazije, nego i zbog njenog znatnog utjecaja i zbog visokog položaja njenih staratelja, što zbog općeg statusa na fakultetu.

U dobi od 20 godina, senatorica studentskog senata, Celestine Badeaux smatrana je ne samo najboljom studenticom generacije već i samim utjelovljenjem fakulteta; djelićem povijesti. Odgojili su je njeni ujak i ujna u siromašnom radničkom naselju – Trappesu, onom istom Trappesu u kojem smo u to vrijeme stanovali Vjeran i ja. Posjedovala je dar koji joj je omogućavao naučiti na pamet i recitirati sve članke nekih zakona i svirati klavir dojmljivom vještinom. Kako nije imala sredstva za školovanje na fakultetu, unatoč viskom položaju ujaka i ujne koji su joj bili zakonski skrbnici, radila je u jednom boutiqueu na Champes-Élyséesu. Oduvijek je željela biti pravnica, pa je 1993. upisala fravni fakultet na Sveučilištu Diderot. Odmah po ulasku na faks, kandidirala se u studentski Kongres.

Godinu kasnije, prešla je u školski Senat i tijekon te godine, obnašala sve moguće dužnosti – uključujući i leadericu senatske većine. Sve je to vrijeme zadržala populistički nagon koji ju je navodio da se usredotoči na ostvarenje konkretnih koristi za studente na Sveučilištu: naknade za prijevoz za studente iz udaljenijih krajeva i sindikalnu zaštitu studenta; projekta besplatnih udžbenika, projekta sufinanciranja studentskih domova, digitalizacija, odnosno kompjutorizacija knjižničnih podataka... U roku je ispolagala sve predmete, a imala je vremena i za pohađanje večernjih tečajeva, a njeno vladanje senatskim pravilima glasilo je kao legendarno. Šuškalo se kako piše knjigu o povijesti studentskog senada i da će imati četiri sveska, koja će uz učenost i predanost održavati i neizrecivu ljubav prema toj instituciji koje će oblikovati neno životno djelo. Pričalo se da je strast Celestine Badeaux prema pravu i studentskom Senatu nadmašivala tek brižnost za studente izbjeglice, posebno one iz ratom pogođenih područja – a možda i poštovanje koje je gajila spram Ustava, kojeg je u džepnom izdanju nosila sa sobom gdje god da je išao; često ga vadeći iz džepa kako bi njime mahala usred kakve debate.

Tad smo već bili ostavili poruku u uredu studentice i senatorice Celestine Badeaux, tražeći da se s njome osobno sastanemo. Bio je to dan naše studentske zakletve i nalazili smo se u auli Fakulteta, mračnoj, bogato nakićenoj prostoriji kojom dominira francuski grb koji se ocrtavao iznad zastave koju čine: plava kao more, bijela kao snijeg i crvena poput krvi boja. Ambijent je odgovarao prigodi, obzirom na to da se ceremonija događala nakon teških ratova, a neki su još trajali, sa studentima koji su došli u Francusku iz takvih situacija. Nakon što smo položili studentsku zakletvu, voditelj organizacije studenata koji su došli iz tih nesretnih krajeva, Safet zamolio je Celestine da kaže nekolio riječi. Polako je ustala sa stolca, bila je vitka cura plave kose, vodenastih plavih očiju i naoštrenog, istaknutog nosa. Sličila je na Sergea Grainsbourga u ženskoj i svjetlijoj varijanti. Nekoliko trenutaka je stajala ne govoreći ništa piljeći u grb Republike Francuske. Zatim je stala govoriti, sumornim, odmjerenim glasom, bez natruhe prepotentnosti.

Ne pamtim pojedinosti njenog govora, ali se sjećam općenitih tema koje su nadirale s podija stare dvorane u rastućem villonijanskom stilu – savršeni mehanizam Ustava i pravnog fakulteta kao bîti onoga što taj dokument obećava; opasno zadirnje, iz godine u godinu, izvršne vlasti u dragocjenu neovisnost Senata; nužnost da svaki član Senata iznova pročita njegove temeljne dokumente kako bi ostali postojani, odani i iskreni spram onoga što se događa. Dok je govorila, glas joj je postajao sve snažniji; kažiprstom je parala zrak; mračna prostorija kao da je postajala svjetlija, dok se nije počela doimati poput sablasti, duha prošlih vremena, njenih nekoliko godina provedenih u prostorijama fakulteta posezalo je za onim desetljećima prije nje; nazad u doba Napoleona i njegovih suvremenika koji su rušili staru i gradili novu Europu, a sam Pariz još uvijek bio kombinacija močvare i urbanizma.

Natrag u vrijeme kada je Dalmacija proživljavala svoju renesansu iako okupirana od strane francuskog okupatora.

Padom SDPove koalicije 2003. Dalmaciji je preostalo samo još jedno za učiniti, kolektivno iseljavanje.

Slušajući Celestinine govore osjećala sam svu silinu temeljnih proturječnosti između mene i ovoga meni novog mjesta i njegovih mramornih bista, njegovih tajnovitih tradicija, njegovih uspomena i sablasti. Razmišljala sam o činjenici da je, prema njezinoj vlastitoj biografiji, Celestine Badeaux prvi puta iskusila rukovođenje dok je još bila u pelenama, kao članica Senata jaslica svih pariških vrtića. Bilo je tu i jedno udruženje kojeg se Celestine ogradila, pogreške koje te počinila, a koje je pripisala – nesumnjivo, ispravno – vremenu i okruženju u kojima se tada nalazila. Ta bi epizoda, međutim, mogla opetovano isplivavati na površinu tijekom čitave njegove karijere. Razmišljala sam o tome kako će se jednog dana pridružiti velikanima francuske političke scene u otporu uvođenja Zakona o registriranom istospolnom partnerstvu. Pitala sam se hoće li to biti bitno liberalima koji će uzdizati Celestine zbog njenog mladenačkog protivljenja pravu na posvajanje djece od strane istospolnih partnera – nasljednicia političke kontrakulture koju će Celestine prezirati tijekom velikog dijela svoje karijere.

Pitala sam se bi li to trebalo biti važno. Život Celestine Badeaux – poput života većine nas – bit će ispunjen trvenjima između suprostavljenih poriva, ispreplitanjem svjetla i tame. U tome sam smislu zaključila kako ona uistinu je odgovarajući simbol studentskog Senata, čija pravila i ustroj odražavaju veliki kompromis utemeljenja Sveučilišta: nagodba između grada Pariza i vlasnika Sveučilišta, uloga Senata kao čimbenika koji ne dopušta da prevladaju strasti koje se u određenom trenutku mogu rasplamsati, zaštitnika prava studenata i suvereniteta Sveučilišta, ali također i sredstvo zaštite bogatih studenata od onih siromašnih kao i zaštita siromašnih studenata od onih bogatih, sredstva kojim je profesorima bilo zajamčeno neuplitanje u živote studenata. U samo tkivo Senata, njegov genetski kod, bilo je utkano ono isto nadmetanje moći i načela koja karakteriziraju Parlamente u svakoj demokrtskoj državi na svijetu; tajni izraz jedne velike debate između nekolicine sjajnih premda nesavršenih ljudi koja je zaključena stvaranjem državnog uređenja jedinstvenog po svojoj genijalnosti.

Celestine je okončala svoj govor; kolege studenti, profesori, dekan i rektor pljeskali su i čestitali joj na njenog veličanstvenom govorništvu. Prišla sam joj kako bih se predstavila i ona je srdačno stisnula moju ruku, rekavši kako se unaprije raduje našem druženju. Vraćajući se natrag u svoj stančić u Trapesu odlučila sam te večeri raspakirati svoje stare knjige o ustavnom pravu i iznova ih sve pročitati. Jer, Celestine je bila u pravu: kako bih razumjela što se događa u Republici Hrvatskoj od 1990., kako bih razumjela svoj novi dom, a i samu Celestine, morala sam se vratiti unatrag, prema Francuskoj Revoluciji 1789. i promjenama koje su nastale na Balkanu ranih '90, temeljnim dokumentima, otkriti kako su se mijenjali tijekom vremena i donijeti prosudbe u svjetlu povijesnih događaja koji će uslijediti.

Upitate li mog malog sina čime se bavim, možda će odgovoriti kako stvaram novi jezik. Međutim, jedna je od začuđujućih stvari vezanih uz moj posao je to da se mnogo vremena troši na raspravu, ne o tome kakav bi dalmatski jezik trebao biti, već o tome je li on realan ili ne. Još uvijek postoje ljudi koji će za neku riječ reći kako je baš tako ili nekako drugačije govorila njihova nona ili tetka. Najjednostavniji jezična rješenja, recimo nekakav leksikografski pojam, morfologija ili sintaksa, mogu postati predmetom znatno različitih interpretacija, ovisno o tome s kime razgovarate: leksikografom koji poznaje činjenicu da dalmatski jezik je postojao i da pojedine riječi iz tog jezika postoje još i danas u dijalektima, nekom javnom službom u kojoj se mora govoriti službenim jezikom, visokoobrazovanom osobom koji se dočepao pozicije strančarenjem ili predstavnicima „običnog naroda“ koji je politički izmanipuliran do te mjere da će te izvrijeđati na društvenim mrežama a da pojma nema o čemu govori tema rasprave.

Nešto od toga izazvano je namjerno, što je rezultat složene političke mašinerije uzajamne (ne)kontrole tri ogranka vlasti: izvršne, zakonodavne i sudbene. Razdioba vlasti između tih ogranaka, kao i između centralne vlasti te jedinica lokane samouprave, znači da niti jedan zakon, pa i onaj jezični, nikada nije konačan, niti je ijedna borba istinski dovršena; postoji uvijek mogućnost da se osnaži ili oslabi ono što je naizgled učinjeno, mogućnost razvodnjavanja uredbe ili blokiranja njezine implementacije, ograničavanja moći određenog tijela smanjenjem njegova proračuna, ili pak preuzimanja nadzora nad niekim predmetom ondje gdje se stvorio vakuum.

Djelomično je riječ naravi samog zakona. Često je zakon određen i jasan. Međutim, život nameće uvijek iznova nove probleme i dužnosnici i građani tada raspravljaju o značenju nekih termina koji su se doimali jasnima prije nekoliko godina ili čak mjeseci. Jer, na kocu, zakoni su tek napisane riječi – riječi koje su gdjekad rastezljive, nerazumnjive, u jednakoj mjeri ovise o kontekstu i povjerenju, kao i u kakvoj pripovijetci, pjesmi ili obećanju, riječi čija su značenja podložna eroziji, koje se ponekad urušavaju u tren oka.

Međutim, prijepori koji su uzburkali Dalmaciju, nisu se ticali uobičajenih problema pravne implementacije ili pravne interpretacije. Oni su, umjesto toga, navodili na pitanje jesu li ljudi koji obnašaju vlast uopće stekli legitimitet u Dalmaciji.

Kada bi se provela riječ o propitkivanju dalmatinskih interesa u eri nakon 4. svinja 1990., Hrvatski Sabor se opirao svim tvrdnjama da je odgovoran za stanje u Dalmaciji. Tijekom rasprava prilikom kojih je trebalo potvrditi nedirnutost Dalmacije i njenu suštinsku autonomiju, prijepori su uključivali štošta, od područja primjene Rezolucije Sabora za odobrenje slanja vojnih postrojbi u Dalmaciju do spremnosti pripadnika izvršne vlasti da svjedoče pod zakletvom kada su neki mediji doznali da je sam vrh vlasti, što je jako upitna kategorija, odgovoran za postavljanje eksplozivne naprave u prostorije Dalmatinske Akcije. Tijekom više debata koje su trebale od Dalmacije napraviti zrakoprazan prostor iseljavanjem njenog domicilnog stanovništva i Dalmatina i Hrvata, a pogotovo Srba, razmatrala sam memorandume sastavljene u uredu ministra pravosuđa u kojima se navodi da telefonski pozivi, pribijanje crnih mačaka na vrata stanovnika Dalmacije ne predstavljaju zastrašivanja; tehnike silovanja, lišavanja sna i višestruko gušenje stanovnika Dalmacije ne predstavljaju mučenje sve dok ne izazovu neku vrstu „snažne boli koja se javlja pri otkazivanju organa, oštećenju tjelesnih funkcija, pa čak i smrti; transkripte u kojima se navodi da se Ženevske konvencije ne odnose na vlastito stanovništvo; stavove da se Ustav RH ne odnosi na građane obilježene kao neprijatelje vlasti.

Takav stav ni u kom slučaju nije bio ograničen na okvire Sabora i Vlade RH. Sjećam se jedne prilike kada sam išla kući nakon fakulteta, tada sam još živjela u Dalmaciji, jednog dana početkom travnja kada me je zaustavio jedan svjetlokosi momak. Odveo me je do svojih roditelja, objasnivši mi da su doputovali iz jednog drugog dalmatinskog grada u očajničkom nastojanju da spasi život jedne mlade žene – Tine – koja je zapala u duboku komu nakon što su je silovali i nakon toga gotovo do smrti pretukli zbog njene dalmatske nacionalnosti. Bila je to potresna priča, no rekla sam kako su moji roditelji ubijeni iz istog razloga i kako se spremam napustiti državu, jer sam na vlastitoj koži osjetila svu brutalnost ljudi u sustavu koji ne priznaju ništa osim onoga što im stranački šefovi kažu.

Doseg ovlasti, koje su pojedinci sami sebi dali za pravo, u ratno doba, etika koja se tiče odluka koje će pojedinci donijeti... sve su to teška i složena pitanja; premda se nikada nisam slagala s politikom lažnih socijaldemokrata smatrala sam kako ona zavrijeđuju ozbiljne debate. Ono što me mučilo bio je proces, odnosno nedostatak procesa, koji su Sabor i Vlada, ali i ured predsjednika rješavali suprostavljena mišljenja; dojam da pravila rukovođenja više ne vrijede te da nema utvrđenih značenja ili normi kojima bismo pribjegli. Činilo se kao da su strukture na vlasti zaključile kako su zakonska osnova za nekažnjavanje počinitelja najgnusnijih nedjela po Dalmaciji. Habeas corpus i dioba vlasti, nebitne su sitnice koje su samo smetale i komplicirale očigledno (nužnost uništavanja Dalmacije za potrebe jedne fašistoidne politike) ili stoje na putu onome što je, za provoditelje uništavanja Dalmacije, ispravno pa se stoga ne treba odviše na njih obazirati, ili ih barem treba podrediti jednoj osobi koja odlučuje o životu i smrti – Franji Tuđmanu.

Ironično je, naravno, to što takvo neobaziranje na pravila i manipulacija pravnim jezikom u svrhu postizanja nekog određenog cilja predstavlja upravo ono za što su HDZovci i pripadnici drugih fašistoidnih organizacija optuživali vlast prije notorne 1990. Bio je to jedan od argumenata u pozadini prljavih rabota HDZa – stajališta da su komunistički moćnici koji su do 1990. nadzirali sve poluge vlasti u RH neprestano zlorabili zakonodavne postupke u ime vlastitih probitaka. To je bio temelj za postupak uništavanja Dalmacije, prijezira izražena kroz frazu: „ovisno o tome što značenje riječi Dalmacija jest“. Radilo se o osnovi za verbalnu paljbu neofašista protiv 985.000 stanovnika Dalmacije, tih glavnih zagovornika političke korektnosti, autonomije i cjelovitosti njenog teritorija, a koji su odbijali prihvatiti promjenu njenog imena, vječnu istinu ili nametnutu hijerarhiju te se borili protiv indoktrinacije dalmatinske mladosti opasnim povijesnim revizijonizmom.

Bila je to također sama bit profašističkih napada na općinske sudove. Preuzeti nadzor nad sudstvom općenito, a posebice nad sudovima u Dalmaciji postalo je glavnim ciljem za generaciju profašističkih aktivista uključenima u HDZ – i to ne samo stoga, naglašavali su, što sudstvo doživljavaju kao posljednji bastion protuhrvatskog komunističkog elitizma koji zagovara decentralizaciju, pobačaj, pozitivnu nacionalnu diskriminaciju, homoseksualnost, politiku regulacije. Prema tvrdnjama tih ljudi, dalmatinski sudovi sebe su izdizali iznad zakona temeljeći svoja stajališta ne na Ustavu i zakonima već na svojim vlastitim hirevima i željenim rezultatima, tumačeći pravo na pobačaj ili sodomiju mimo zakonskog okvira, potkopavajući postupke te izvrčući prvotne nakane Kaznenog zakona. Kako bi sudstvo iznova preuzelo ulogu koja mu je namijenjena, bilo je nužno postaviti „striktne tumače“ na dužnosti u dalmatinskim općinama, muškarce i žene koji razuiju razliku između tumačenja zakona i izrade zakona, dužnosnike i dužnosnice koji će se pribdržavati izvornog značenja onoga što su propisali zakonodavci. Muškarce i žene koje će slijediti pravila s Pantovčaka.

Oni koji pripadaju „lijevoj opciji“, koje u RH – bar u parlamentarnom životu – nema, tu su situaciju tumačili na sasvim drugačiji način. Kako su profašistički nastrojeni HDZovci bilježili uspjehe na izborima, mnogi su liberali sudove doživljavali kao jedino što stoji na putu radikalnome nastojanju za vraćanjem na prijačnju razinu građanskih prava, prava žena, građanskih sloboda, reguliranja zaštite okoliša, odvajanje crkve od države i čitavog nasljeđa socijalističke republike iz koje je nastala RH. No, nitko nije vidio sudbine desetaka tisuća stručnih osoba koje su izbaene na buru čistkom svih onih nepodobnih što je podsjećalo na vrijeme nakon ulaska Hitlera u Berlin. Tijekom Tuđmanove dominacije, interesne skupine i demokratski vođe nisu organizirali demokratski otpor, već su uz do tada neviđene smicalice kojima su pomogli HDZu da zarobi Dalmaciju. Kada je imenovanje novih sudaca završeno, bilans stranačkih ljudi u dalmatinskim sudovima bio je jednak onome s lokalnih izbora 1993.

Odonda ja svaka strana vršila čistku i u javnoj upravi u kojoj se također stranački zapošljavalo da bi i taj niz institucija doživio stranačku kvotu jednak onome s lokalnih izbora 1993. Do danas, pokušavane su promjene u strukturi i sudstva i javne uprave, no obja strane doživljavali su poraze i pobjede. Liberali su glasno prosvjedovali kada su HDZovci iskoristili nadzor nad cjelokupnim sustavom pravosuđa u Dalmaciji i blokirali sve procese koji su se krenuli voditi protiv kriminalnih radnji članova njihove stranke i njoj bliskim ljudima.

No, padom SDPove koalicije 2003. Dalmaciji je preostalo samo još jedno za učiniti, kolektivno iseljavanje.