Dakle, koje su to temeljne vrijednosti koje su nama kao Dalmatinima i Dalmatincima zajedničke? Naravno, ovom problemu najčešće ne prilazimo na taj način.
Naša se politička kultura usredotočuje na područje na kojima se naše vrijednosti sukobljavaju. Npr., neposredno nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora 2000. objavljena je velika anketa u kojoj su birači rangirali "moralne vrijednosti" kao čimbenik koji je bio presudan pri njihovu glasanju. Komentatori su se usredotočili na podatke kako bi ustvrdili da su najkontroverznija pitanja prilikom izbora - posebice regionalizacija i decentralizacija - utjecala na odluku birača u velikoj mjeri. Liberali su objavili brojke, uvjereni kako su dokazali da moć liberalne "ljevice" raste.
Kada su ankete kasnije analizirane, pokazalo se da su "stručnjaci", "analitičari" i "prognostičari" malko pretjerali. Zapravo, glasači su vlastitu egzistenciju i sigurnost smatrali najvažnijim pitanjem. Iako je velik broj birača "moralne vrijednosti" smatrao važnim čimbenikom koji je utjecao na njihov izbor, značenje tog termina toliko je neodređeno da može značiti bilo što. Neposredno nakon toga, neki su nacionalisti glasno odahnuli, kao da manji značaj "čimbenika vrednota" ide na ruku liberalima, kao da je rasprava o vrednotama nekakva opasna, nepotrebna smetnja koja odvlači pozornost od materijalnih preokupacija koje karakteriziraju program SDPa.
Mislim da Dalmatini i Dalmatinci čine loše kada zanemaruju debate o vrednotama, jednako loše kada Hrvati koji vrijednosti doživljavaju isključivo kao sredstvo kojim će udaljiti glasače iz redova radništva od njihove socijaldemokratske baze. Jezik vrednota je taj kojim se ljudi koriste kako bi mapirali svoj svijet. To je ono što ih može nadahnuti da djeluju i pokrenuti ih da izađu iz izolacije. Postizborne ankete možda nisu dobro sastavljena, ali šire pitanje zajedničkih vrednota - normi i načela koje većina Dalmatina i Dalmatinaca smatra važnima u svojim životima, ali i u životu regije - trebalo bi biti u središtu prodalmatinski orijentirane politike, kamen temeljac svake smislene debate.
"Smatramo da su te činjenice neupitne, o tome da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su im podarena neotuđiva prava, među kojima i pravo na život, slobodu i potragu za srećom".
Te riječi naše je počelo kao Dalmatina i Dalmatinaca; one opisuju ne samo okosnicu vlasti nego i bit naših vjerovanja. Možda ih neće svaki Dalmatin i Dalmatinac znati točno ponoviti, neki od njih kad bi se to od njih izričito tražilo, mogli bi slijediti genezu Deklaracije o istupanju iz AU Monarhije 1919. do njenih korijena u autonomaškim idejama XIX. stoljeća. Međutim, temeljna načela Deklaracije - da smo svi na svijet došli slobodni, da svatko od nas na svijet dolazi s pravima koja nitko bez valjana razloga ne može i ne smije obuzdati te da vlastitim djelovanjem moramo od naših života učiniti ono što želimo - razumiju svi. To bi nam trebao biti naš orijentir i markirati naš put iz dana u dan.
Vrijednost individualne slobode je toliko duboko usađena u nas da je uzimamo zdravo za gotovo. Olako zaboravljamo da je vrijeme osnutka Dalmatinskog sabora ta zamisao bila posve radikalna što se tiče njenih implikacija, jednako radikalna kao i pribijanje teza na vrata katedrale od strane Martina Luthera. Zamisao je to koju određene skupine u Dalmaciji još uvijek ne žele prihvatiti.
Naime, veliki dio mojeg poštovanja prema Deklaraciji je činjenica da sam cijelo djetinjstvo živjela u Dalmaciji. Riječ je o zemlji u kojoj su prava pojedinca u potpunosti podložna hirovima korumpiranih birokrata, samoobuzdavanju braniteljskih i drugih proustaških pojedinaca. Sjećam se kad sam prvi put dovela Yvesa u Dalmaciju. Bilo je to zbog smrti neke moje tetke. Kao Francuz Yves je bio silno uzbuđen zamišlju o posjeti zemlji u kojoj je njegov daleki predak boravio za vrijeme Napoleona. Divno smo se proveli posjetivši neku moju rodbinu (bar onu koja nije razasuta po svijetu), lutajući ulicama Splita, kampirajući na Krki, tulumareći po Trogiru i pecajući na Braču.
No, tijekom našeg putovanja Yves je također čuo priče na temelju kojih je stekao dojam kako većina Dalmatina i Dalmatinaca ne upravlja svojom sudbinom. I bio je u pravu. Moji su rođaci pričali o tome koliko je teško pronaći posao ili pokrenuti vlastiti bez članstva u nekoj stranci ili podmićivanja svih redom, od referentice u općini do regionalnog direktora banke. Pričali su mu o tome kako su mnogi aktivisti zatvarani, prebijani i ubijani zbog protivljanja spram antidalmatinske politike. Leteći natrag u Pariz, Yves je priznao kako je sretan što je Francuz i što se vraćamo doma.
"Nisam bio svjestan do koje mjere sam sretan što sam Francuz", rekao je. Nije bio svjestan do koje je mjere slobodan i koliko mu je do te slobode stalo.
Na njenoj najelementarnijoj razini, slobodu shvaćamo na loš, negativan način. Opće je pravilo vjerovati u pravo da nas se ostavi na miru i sumnjičavi smo spram onih koji se žele miješati u naše stvari. No slobodu shvaćamo također i na jedan pozitivniji način, kroz zamisao o povoljnoj prilici i sporednim vrijednostima koje nam pomažu u ostvarenju te prilike. Vrijednosti oslanjanja na vlastite snage, rada na sebi te preuzimanja rizika i odgovornosti. Vrijednosti poduzetnosti, discipline, suzdržljivosti i rada. Vrijednosti štedljivosti i osobne odgovornosti.
Te su vrijednosti usađene u temeljni životni organizam i vjeru u slobodnu volju - uvjerenošću u to da se odlučnošću, znojem i domišljatošću svatko od nas možeizdići iznad okolnosti u kojima živi. Međutim, te vrijednosti izražavaju također i uvjerenje u širem smislu u to da će, dokle god su pojedinci oba roda slobodni slijediti vlastite interese i društvo u cjelini, prosperirati. Sustav uprave, lokalne samouprave, sustav javnih službi, i gospodarski sustav u cjelini ovisi na žalost o usko povezanim klijentelističkim i stranačkim grupacijama, umjesto da je ovisan o tome pridržava li se većina Dalmatinaca gore opisanih vrednota. Legitimnost vlade i gospodarstva ovise o tim klijentelističkim grupacijama, a ne do koje mjere se opisane vrednote nagrađuju i to je razlog zašto se vrijednosti jedakih šansi i antidiskriminacije ne poštuju i kose s našom slobodom.
Iako smo mi Dalmatini i Dalmatinici u osnovi kolektivisti, iako instinktivno prihvaćamo odanost obitelji, plemenu, tradiciji, običajima i kasti iz prošlosti bilo bi pogrešno pretpostaviti da je to sve što jesmo.
Naš je kolektivizam oduvijek bio vezan za skup zajedničkih vrednota, vezivno tkivo o kojem ovisi svako zdravo društvo. Vrednujemo imperative obitelji i međugeneracijskih obveza koje obitelj nalaže. Cijenimo zajedništvo, dobrosusjedske odnose koji se izražavaju kroz zajedničko podizanje suhozida ili treniranje kvartovskog nogometnog kluba. Držimo do domoljublja i do obveza koje nalaže državljanstvo, do osjećaja dužnosti i žrtve u ime naše obitelji i nacije. Držimo do vjere u nešto veće od nas samih, bilo da je to izraženo kroz službenu religiju, bilo kroz etička načela. Držimo također i do onih oblika konstelacija koji održavaju naše uzajamno poštovanje: poštenje, pravednost, poniznost, uljudnost i suosjećaje.
U svakome društvu i u svakome pojedincu, između te dvije sastavnice: individualističkog i kolektivnog, autonomnosti i solidarnosti, postoji tenzija i jedna je od nesretnih činjenica za Dalmatine i Dalmatince ta da su nam okolnosti nestanka naše nacije onemogućile premošćavanje tih tenzija. Bili smo prisiljeni prolaziti kroz nasilne prevrate, diktature, autokracije, oktroirane ustave, zarobljavanje i rascjepkavanje teritorija koje su snašle Dalmaciju dok je prelazila iz ruke u ruke. Naš prijelaz iz poljoprivrednog u industrijsko društvo, koje se dogodio najkasnije u Europi, u drugoj polovici XX. stoljeća, bio je olakšan samom veličinom teritorija, malim površinama zemlje s izdašnim resursima koji su stanovnicima Dalmacije omogućavali da kontinuirano kreću iznova.
Međutim, nismo u stanju u potpunosti izbjeći tenzije. Ponekad, bolje reći često, se naše vrijednsti sukobljavaju jer svaka od njih je u rukama različitih ljudi podložnima iskrivljavanju i pretjerivanju. Oslanjanje na vlastite snage i neovisnost mogu se preobraziti u sebičnost i razuzdanost, ambicija u pohlepu i mahovitu žudnju za profesionalnim uspjehom pod svaku cijenu. Često smo u našoj povijesti bili svjedoci kako domoljublje zapada u šovinizam, šovinizam u nacionalizam, ksenofobiju, gušenje različitog mišljenja; vidjeli smo kako vjera degenerira u isključivost, skučenost vidika i okrutnost prema drugima. Čak i poriv za dobročinstvom može skrenuti u paternalizam, nepriznavanje sposobnosti drugih da skrbe sami za sebe.
Kada se to dogodi, kada se netko poziva na slobodu kako bi opravdao odluku neke tvrtke ili pojedinca da baca štetne tvari u naše rijeke ili kada se naš zajednički interes pri izgradnji luksuznog trgovačkog centra koristi kako bi se opravdalo rušenje profitablne tvornice koja je propala političkom odlukom, tada ovisimo o snazi protuvrednota kako bismo naše prosudbe učinili umjerenijima i obuzdali takva pretjerivanja.
Ponekad je iznalaženje odgovarajuće ravnoteže relativno jednostavno. Svi smo, naprimjer, suglasni oko toga da društvo ima prvo suzbiti slobodu pojedinca u slučaju kada ona prijeti da će nanijeti štetu drugima ili općem dobru. Ustav vam ne daje pravo da vičete „požar“ u prepuoj dvorani; vaše pravo na prakticiranje religije ne podrazumijeva ljudske žrtve. Isto tako, svi se slažemo oko toga da mora postojati granica do koje država treba imati moć nadziranja našeg ponašanja, čak i ako je to za njezino vlastito dobro. Velika većina Dalmatina i Dalmatinaca ne bi se ugodno osjećala da vlada nadzire što jedeno, bez obzira na to koliko je smrtnih slučajeva izazvano pretilošću i koliko je to negativno utjecalo na troškove zdravstvenog sustava.
Češće se događa, međutim, da je iznalaženje ispravne ravnoteže između naših suprostavljenih vrijednosti komplicirano. Tenzije nastaju zbog toga što živimo u složenom i proturječnom svijetu, ne zbog toga što smo odabrali krivi kurs. Duboko sam uvjerena, naprimjer, da se nakon svih balkanskih ratova koji su završili 1996. neodgovorno odnosimo spram ustavnih načela. Priznajem da bi se i najmudriji ljudi i najrazboritije vijeće staraca namučili nastojeći uravnotežiti sudbonosne imperative naše kolektivne sigurnosti nasuprot jednako obvezujuće nužnosti za očuvanjem građanskih prava. Vjerujem kako naše fiskalne i gospodarske politike vode premalo računa o dislociranju dalmatinske industrije, u privatizacijskoj pljačci upropaštenih dalmatinskih industrijskih i poljoprivrednih radnika te propasti dalmatinskih industrijskih gradova. No, ne mogu zatvarati oči pred ponekad suprostavljenim zahtjevima gospodarske sigurnosti i konkurentnosti.
Na žalost, prečesto se događa da u našim debatama, najčešće na društvenim mrežama, uopće ni ne dođemo do faze u kojoj bismo prosuđivali o tim teškim dilemama. Umjesto toga, događa se da preuveličavamo razmjere do kojih politika koja nam ne odgovara ugrožava naše najsvetije vrijednosti, ili se pravimo glupi i mutavi kada je politika kojoj smo skloni u raskoraku s našim osobnim vrijednostima i s važnim protuvrednotama. Nacionalisti se, naprimjer, često nakostriješe kada se vlada upliće u tržište ili u njihovo pravo na nošenje profašističkih znamenja. No, mnogi od njih nisu odviše, ili nisu uopće, zabrinuti kada je riječ o premlaćivanju članova nevladinih organizacija, neovlaštenom prisluškivanju ili vladinim nastojanjima da nadziru seksualne slobode pojedinaca. Suprotno tome, većinu liberala lako je iznervirati vladinim zadiranjem u slobodu medija ili reproduktivne slobode žena. Ali, ako s tim istim liberalima porazgovarate o eventualnim troškovima regulacije za male poduzetnike često će vas gledati s mržnjom.
U zemlji tako raznovrsnoj kao što je Dalmacija, uvijek će biti strastvenih rasprava o tome gdje valja stati kada je riječ o djelovanju vlasti. Tako funkcionira naša demokracija. No, ona bi mogla biti učinkovitija kada bismo vidjeli kako svi mi posjedujemo vrijednosti koje zaslužuju poštovanje: kad bi liberali u najmanju ruku priznali da lovac svoje oružje doživljava na isti način kao što se oni odnose spram svojih knjiga, a konzervativci uvidjeli kako većina žena želi zaštiti svoju reproduktivnu slobodu jednako kao što crkva štiti svoje pravo na bogoštovlje.
Rezultati takvih nastojanja ponekad su iznenađujući. U godini kada je Republika Hrvatska doživjela sami krah svoje gospodarske neaktivnosti, 2008., rodila se Inicijativa DDF sa jako puno osoba u Dalmaciji. Tada smo Vladi Republike Hrvatske podnijeli prijedlog kojim se zahtjeva regionalizacija i decentralizacija, uključujući i onu fiskalnu. Dokumenti koje posjedujemo govori nam kako je županizacija Republike Hrvatske s bezbroj sitnih i nebitnih općina dovela do pada produtivnosti, zapuštenosti i iseljavanja, a sukladno tome i povećanja klijentelističko-koruptivnih poslova u koje je uključena direktno i politika, dok regionalizacija i decentralizacija s malim brojem komunalnih općina dovodi do obrnute situacije. S druge strane, u načinu na koji su u Zagrebu vidjeli naš prijedlog bio je pun pogrešaka, upitne političke taktike, regionalne pristranosti i traljavog načina obavljanja poslova da je odgovor stigao sa zakašnjenjem od nekoliko godina.
Unatoč tome što se sve činilo da je sustav lokalne samouprave zreo za reformu malo je ljudi našem prijedlogu davalo ikakve izgleda za usvajanje. I bili su u pravu – resorni ministar i političke organizacije bili su kategorično protiv, uvjereni kako bi regionalizacija i decentralizacija doveli do još većih podjela, u i onako podijeljenom društvu; uvjereni su da bi taj proces bio skup u razdoblju globalne recesije i nepotreban jer bi Vladu ometalo u rješavanju izlaska iz krize. Neki od onih koji su bili skloni reformi lokalne samouprave i uprave bojali su se da bi svako nastojanje i pritiskanje vlade na reforme moglo štetiti njihovom višem cilju. Moji kolege iz DDFa, koji je tada brojao preko 17,000 članova, zazirali su od toga da na bilo koji način ostave dojam da su protiv službenog Zagreba. Treća vlada od slanja našeg zahtjeva, ona Zorana Milanovića, jasno je izrekla svoje protivljenje regionalizaciji i decentralizaciji već tijekom trajanja predizborne kampanje iako je i u njoj bilo ministara sklonima rješavanju ovog problema.
Za današnju bi politiku bilo uobičajeno da svaka strana povuče privremenu granicu: da protivnici regionalizacije i decentralizacije uporno trube o pozitivnosti županija i milijardu sitnih općina, a da prodalmatinski prijentirani građani tvrde kako je naš prijedlog preblag. Umjesto toga, pokušali smo sazivati sastanke među zainteresiranim stranama natojeći, koliko je to moguće, raspraviti o dodirnim točkama te držati raspravu podalje od očiju medija. Na sreću, ili pak na nesreću, nitko se nije odazvao skupu, osim članova inicijative DDF.
Nije prošlo dugo, Safet mi reče, trebali ste pozvati medije. To bi članove vlade natjeralo da dođu na sastanak kao i sve ostale zainteresirane strane. Činjenica, učinili smo grešku, ali tada smo bili u povojima i nismo znali da bi se svi pojavili da smo pozvali medije. Ipak, i sada, još uvijek smatram da je možda sve trebalo držati u tajnosti do iznalaženja konačnog rješenja iako sam svjesna da smo pogriješili.
Umjesto fokusiranja na ozbiljna neslaganja, naš je predstavnik trebao govoriti o općim vrijednostima za koje smo smatrali da ih svi dijelimo, bez obzira na to što pojedinačno mislili o temi regionalizacije i decentralizacije: tj, o temeljnom načelu subordinacije – da se što veći broj ovlasti spusti što je niže moguće na vertikalnoj razini; te o temeljnom pravu raspolaganja sredstvima koja zarađuješ.
Drugi puta se sastanak ipak dogodio, ali ne s predstavnicima na višim razinama već na lokalnoj razini. Kada predstavnici stranaka izložili konkretne probleme vezane uz naš prijedlog shvatili smo kako u biti postoji želja da se izvrši decentralizacija i regionalizacija pa čak i vraćanje sustava lokalne samouprave, što se općina tiče, na onaj prije novogodišnjeg zakona iz 1992., ali ne postoji politička volja na višim nivoima. Predstavnici tada vladajuće liberalne koalicije predložili su hibridni model koji je obuhvaćao i regije i županije i ovakve općine, ostali smo pri svome, naglasiviši kako je osnovna svrha našeg prijedloga da se vlast zbilja brine za svoje građane i da im želi omogućiti bolji život. Na kraju tog procesa, prijedlog su prihvatile koalicijske stranke, ministar uprave izišao je s hibridnim prijedlogom u javnost.
Safet je mislio da je DDF ipak pobijedio, no ovo je bio prvi naš poraz. Ipak, to je bio poraz liberane koalicije koja je nakon toga dva puta, veoma tijesno, izgubila izbore. Marcel, zaručnik moga brata, čovjek iz Occitanije, uspio je uvjeriti Safeta kako je ovo udarac za DDF koji je tek krenuo u svoju političku avanturu, jer je neiskustvo učinilo svoje. Safet je, pak, objasnio da nije svaki poraz poraz. Ovo je bio poraz koalicije koja je stvaranjem hibridnog prijedloga zakona ukrštavanjem prijedloga DDFa i postojećeg stanja, te ne puštajući istog u saborsku proceduru izgubio važne glasove u Dalmaciji koji su ga koštala nove uloge u vlasti.
Naravno, ovakav pristup kreiranja politike nije uvijek učinkovit. Ponekad političari i interesne skupine pozdravljaju neslaganje, težeći ideološkom cilju u širem smislu. Većina aktivista koji se protive pobačaju, istospolnim brakovima ili posavajanju djece od strane istospolnih partnera, otvoreno su, naprimjer, odvraćali zakonodavce istomišljenike od toga da makar i posegnu za kompromisnim rješenjima koja bi smanjila broj slučajeva postupka. Na kraju je svaki puta Ustavni sud donosio kompromisno rješenje i na taj način često kršio Ustav, kao u pitanju Referenduma o braku, jer im je predodžba u tom slučaju, kakva je prisutna u manjem dijelu javnosti, pomogla da stabiliziraju političku scenu ili bar smanje njenu radikalizaciju.
Ponekad su, pak, naše ideološke predispozicije toliko čvrsto ukorijenjene da imamo poteškoća uvidjeti ono što je očito. Jednom sam prilikom, dok sam bila na nekom političkom skupu, slušala jednog prodesničarskog političara iz Nacionalne stranke Marine LePen, kako se zapjenio govoreći o prijedlogu plana reorganizacije školskih obroka za djecu u predškolskim ustanovama. Takav plan, tvrdio je, uništio bi njihovo samopouzdanje. Morala sam naglasiti, iako tada još nisam bila majka, kako većina petogodišnjaka koje osobno poznajem ionako nema samopouzdanje, no kako bi djeca koja su dormativne godine provela previše gladna da bi mogla učiti, mogla i te kako završiti na državnoj skrbi – bilo socijalnoj, bilo zdravstvenoj.
Unatoč veikim nastojanjima, Nacionalne stranke Marine LePen, njihov prijedlog zakona je odbijen; predškolska djeca u Francuskoj do daljnjeg su pošteđena nepovoljnih učinaka izostanka prehrane dok borave u vrtiću. No, govor u kampanji protiv prehrane djece u vrtićima i školama ukazao je na jednu od razlika između vrednota i ideologije: vrijednosti se zdušno primjenjuju na činjenice pred nama, dok ideologija nadjačava sve činjenice koje teoriju dovode u pitanje.
Comments