Cvit čežnje - 11. dio

Dalmacija treba proći katarzu, očistiti se od zla nacionalističkih politika koje je opsjedaju zadnjih 25 godina kako bi ova regija mogla poći dalje prema svjetlijoj budućnosti.

Za veliki dio konfuzije koju pati debata o vrednotama zaslužna je pogrešna predodžba kako političara tako i medijske javnosti, koja politiku poistovjećuje s vladom i obrnuto. Reći kako je neka od vrednota važna ne znati reći da je ona podložna pravnoj regulaciji ili da zavrjeđuje novo sredstvo za njezino provođenje je nonsens. Naprotiv, samo zato što neku vrednotu nije moguće zakonski provesti, ne znači da ona nije prikadna tema za javnu raspravu.

Osobno držim da do lijepa vladanja, naprimjer (iako znam biti oštra na društenim mrežama, ali isključivo zbog ogromne količine tupih osoba koje se tamo vrzmaju). Svaki put kada sam sretala neko dijete koje govori razgovijetno i gleda me u oči kada kaže: „da, gospođo“, „hvala“ ili „oprostite“, to me ispunjava većom nadom za budućnost Dalmacije. Mislim, u stvari ZNAM da nisam jedina koja ovako razmišlja. Ne mogu donijeti zakon o lijepom ponašanju, ono je stvar kućnog odgoja i odgoja u odgojno-obrazovnim institucijama, kao što su vrtići i škole, ali zakoni mogu poticati lijepo ponašanje, prodalmatinski orijentirane osobe mogu poticati lijepo ponašanje svaki put kada se obraćaju nekoj skupini mladih ljudi.

Isto vrijedi i za kompetenciju. Iznimno bi me veselilo kada bih naišla na neku osobu koja se ponosi poslom koji obavlja ili ulaže dodatne napore kako bi ga što bolje obavila – računovođu, električara, vodoinstalatera, zidara, pekara, osobu s druge strane telefonske linije koja se doima kako vam uistinu nastoji pomoći riješiti problem. Čini se kako su u poslijednje vrijeme moji susreti s osobama takve kompetencije sve rijeđe čak i ovdje u Francuskoj; čini mi se da sve više vremena provodim tražeći u trgovini nekoga tko bi mi priskočio u pomoć dok ja s djetetom u kolicima vucarajući pelene idem prema blagajni ili čekajući dostavljača da se pojavi. I drugi ljudi zacijelo to primjećuju; takve nas stvari čine nesigurnima u sustav, a oni na vlasti, kao i u poslovnom svijetu koji ignoriraju takva opažanja čine to na vlastitu odgovornost. Uvjerena sam – iako ne raspolažem statističkim podacima kojima bih to potkrijepila – da negativno raspoloženje spram poreza, vlade, sindikata raste svaki put kada se ljudi nađu u repu u nekom uredu javne uprave s tek jednim otvorenim šalterom, dok za ostalim šalterima sjede napirlitane babuskare (koje su na to mjeto došle političkim pogodovanjem jer su nesposobne, ali podobne) i vode beskrajne telefonske razgovore sa svojim prijateljicama.

Progresivni ljudi posebice se zbog toga doimaju zbunjenima i frustriranima i to je razlog zbog čega tako često progresivne stranke na izborima bivaju potučene do nogu. Nedavno sam održala govor u Barceloni na skupu eurpskih regionalnih stranaka koji je organizirala EFA (European Free Alliance – alijansa regionalnih stranaka Europe) nakon što je objavljena studija koja je pokazala da se količina seksa i nasilja na televiziji udvostručila u proteklih nekoliko godina. Činjenica je da uživam gledati TV u situacijama kada mi je izrazito dosadno ili u rijetkim trenucima kada sam sama kući i općenito ne marim za to što odrasle osobe gledaju u privatnosti svoga doma. Što se tiče djece, mislim da su u prvome redu roditelji ti koji moraju nadzirati što djeca rade i gledaju na televiziji, a u svome sam govoru čak iznijela zamisao da bi svi imali koristi kada bi roditelji, kakva li svetogrđa, naprosto isključili televiziju i pokušali započeti razgovor sa svojom djecom.

Rekavši sve to, navela sam kako nisam pretjerano oduševljen reklamiranjem lijekova za erektilnu disfunkciju koje se pojavljuju svakih pet minuta emitiranja kada god sa svojim sinom gledam utakmicu francuske nogometne lige. Primijetila sam nadalje da popularna TV emisija koja cilja na publiku tinejdžerske i adolescentne dobi, u kojoj mlade osobe bez očitih izvora prihoda provode nekolio mjeseci zatvoreni u kući, opijajući se, drogirajući se i uskačući goli u vruće kupke s potpunim strancima, ne odgovara svijetu stvarnosti. Završila sam izlaganje s prijedlogom da bi TV industiju i industriju kablovske televizije trebale usvojiti više standarde i tehnologije kako bi roditeljima omogućile bolji nadzor nad onim što gledaju u svojim domovima.

Netko bi mogao pomisliti da sam neka čistunka, nešto poput Brie iz popularne američke serije Kućanice, ali nisam. Reagirajući na moj govor, na jednoj popularnoj društvenom mreži, u njegovom najsurovijem obliku raspredalo se o tome kako se vlast ne bi smjela petljati u regulaciju slobode govora, unatoč činjenici da nisam predlagala regulaciju od strane vlade, već nadzor, kontrolu od strane roditelja. Moji protivnici su naveli kako sam cinično kretala prema centru pripremajući se na tko zna što. Vjerojatno su pomislili da ću umjeto Kolinde biti predsjednica RH. Veći broj pristaša moga izlaganja pisao mi je kako sam u pravu, ali prigovorivši da su za mene i DDF kako bi izvukli Dalmaciju iz ralja službenog Zagreba, a ne da ih nagovaram kako će odgajati svoju djecu.

Ipak, svaki roditelj kojeg poznajem, bilo da je regionalist, liberal ili nacionalist, buni se protiv vulgarizacije kulture i kulturne scene, promicanja lakoumnog materijalizma i zadovoljenja jeftinih strasti na mah te odvajanja seksualnosti od intime i emocija. Ti ljudi, ako i ne žele vladinu cenzuru, žele da ti problemi budu prepoznati, a njihova iskustva uvažena. Kada, u strahu da ne ispadnu previše cenzorski nastrojeni, progresivni politički vođe ne smiju ni priznati da problem postoji, ti roditelji počinju slušati one vođe kojie to učiniti – vođe koji su možda manje osjetljivi na ustavna ograničenja. Naravno, ni nacionalisti često nemaju sluha kada je riječ o rješavanju problema u kulturi.

Uzmimo drugi primjer - dohodak menađera. Prosječni generalni direktor zarađivao je 1980. šest puta više no što je iznostio dohodak običnog radnika plaćenog po satu. Do 2005. godine taj se omjer povećao na 622:1. Nacionalistička glasila kao što je Nova TV nastoje opravdati egzotična primanja i dioničke akcije kao nužnosti potrebne za privlačenje vrhunskih talenata i tvrde da gospodarstvo bolje funkciionira kda su korporcijski rukovoditelji sretni i zadovljni. No, eksplozivni rast primanja generalnih direktora, članova upravnih i nadzornih odbora tvrtki nije imao mnogo veze s njihovim rezultatima, odnosno rezultatima tvrtki u kojima su zaposleni, što je vidljivo iz slučaja Agrokor i mnogih drugih sličnih slučajeva. Naprotiv, nek od najbolje plaćenih generalnih dikrektora u zadnjih 25 godina rukovodili su golemim smanjenjem prihoda, gubicima na vrijednosti dionica, masovnih otpuštanjima i nedovljnim financiranjem mirovinskih i drugih javnih fondova. Treba li naglasiti kako su ti generalni direktori i članovi upravnih, odnosno nadzornih odbor bili upravo članovi hrvatskog parlamenta i njihovi politički suradnici?

Za promjene u primanjima generalnih direktora nije zaslužan nikakav tržišni imperativ, nego kultruralni. U vremenu u kojemu prosječnim radnicima dohodak jedva da raste ili ne raste uopće, a ima i slučajeva kada dohodak pada ili radnici mjesecima nisu dobili plaće mnogi generalni direktori u Republici Hrvatskoj izgubili su svaki osjećaj srama kada treba ugrabiti što god im ponude njihov popustljivi, pomno ekipirani korporcijski upravni odbori. Dalmatini i Dalmatinci razumiju koliko je tkava etika pohlepe štetna za naš kolektivni život; prilikom jednog nedavnog ispitivanja javnog mijenja, rangirali su korupciju u vladi i poslovanju te pohlepu i materijalizam kao dva od tri najvažnija izazova s kojima je nacija suočena; podizati djeci s pravim vrijednostima stavili su na prvo mjesto. Nacionalisti su možda u pravu kada tvrde da vlada ne bi trebala nastojati regulirati ugovore o plaći generalnih direktora i članova odbora tvrtki. Međutim, ti isti nacionalisti bi morali u najmanju ruku biti spremni progovoriti protiv nedolična ponašanja u korporacijskim salama za sastanke, istom onom moralnom snagom, s istom dozom uvrijeđenosti kakvu u njih izazivaju opsceni tekstovi u rijetkim neovisnim medijima.

Svakako, moć koju pruža visoka funkcija nije neograničena. Ponekad je jedino zakon taj koji može zaštititi naše vrijednosti, posebno kada su prava i prilike obespravljenih u našem društvu ugroženi. To je oduvijek vrijedilo i uvijek će vrijediti za naša nastojanja prema ukidanju diskriminacije Dalmacije i njih originalnih stanovnika – Dalmatina; iako bi moralno opominjanje trebalo utjecati na promjenu stavova Hrvata u eri borbe za građanska prava Dalmatina, ono što bi se napokon trebalo slomiti o leđa klerofašistima te najaviti novu eru međunacionalnih odnosa što bi lako mogli postati slučaj na Vrhovnom ili pak Ustavnom sudu, koji će kulminirati mnogim sudskim tužbama, te priznavanjem dalmatske nacionalnosti. Dok se bude raspravljalo o tim slučajevima, bit će onih koji će tvrditi da se vlada ne bi smjela miješati u građansko društvo, da ni jedan zakon ne može Hrvate natjerati da priznaju nepostojeću naciju, a Dalmatine će nazivati separatistima. Čuvši te zaključke, neki dalmatinski Martin Luther King će ovako reagirati: „Možda je istina da ovo priznavanje dalmatske nacionalnosti neće moći natjerati nekog Hrvata ili Hrvaticu da me zavoli, ali ih može spriječiti da me linčuju, a meni se čini da je i to važno.“

Dalmacija treba proći katarzu, očistiti se od zla nacionalističkih politika koje je opsjedaju zadnjih 25 godina kako bi ova regija mogla poći dalje prema svjetlijoj budućnosti. Ponekad nam je potrebna kulturna preobrazba i vladino djelovanje; promjena vrednota i promjena politike; kako bismo promaknuli vrstu društva kakvome težimo. Stanje u školama u našim radničkim četvrtima tipičan je primjer. Sav novac ovog svijeta učenika neće potaknuti na ostvarivanje dobrih rezultata ako se društvo, koje počinje s roditeljima, ne potrude svojoj djeci usaditi vrijednosti naporna rada kao nečega što će biti nagrađeno tek kasnije u životu. No, kada se mi kao društvo pretvaramo da će djeca iz radničnih obitelji iskoristiti svoje potencijale u oronulim, nesigurnim školama sa zastarjelom opremom i nadrkanim nastavnicima koji su se kao i one šalteruše na zdrvstvenom zaposlile isključivo preko političkih veza i koji nisu obučeni za predmente koje podučavaju, tada toj djeci lažemo, a lažemo i sebe same. Izdajemo vlastite vrijednosti.

Vjerojatno je to jedan od onih čimbenika koji me čine dekomkratkinjom i Dalmatinom, ideje da naše zajedničke vrijednosti, naš osjećaj za uzajamnu odgovornost i društvenu solidarnost valja izraziti i preko naše vlade, a ne samo u crkvi, džamiji ili sinagogi, u zgradama u kojima stanujemo, na našim radnim mjestima ili unutar naših obitelji. Poput velikog broja nacionalista, vjerujem u utjecaj kulture koji determinra osobni uspjeh svakog od nas, ali i socijalni koheziju te vjerujem kako ultrne čimbenike zanemarujemo na vlastitu odgovornost. No, vjerujem također i da naša prodalmatinska opcija može odigrati ulogu u oblikovanje te kulture bez obzira na krajnji ishod.

Dio nas ipak se ne da zavarati. Držimo se naših vrijednosti, čak i unatoč tome što se ponekad doimaju zastarjelima, istrošenima i stereotpinima, čak i unatoč tome što smo ih i kao nepriznata nacija i kao pojedinci nebrojeno mnogo puta izadli zadnjih 25 godina.

Često se pitam zašto je političarima tako teško govoriti o vrijednostima na način koji se ne bi doimao proračunatim ili neiskrenim. Čini mi se da su za to djelomično zaslužni unaprijed pripremljeni obrasci kojima se rukovode oni koji djeluju u javnom životu, a geste kojima se oni služe kako bi ukazali na vrijednosti do kojih drže postale su krajnje standardizirane (svraćanje u pravoslavnu crkvu za vrijeme pravoslavnog Božića ili Uskrsa, odlazak u lov, puštanje bijelog goluba mira, čitanje u učionici dječjeg vrtića, darovanje djecu čokoladicama...) da je javnosti sve teže razlikovati iskrenost od političkog manirizma.

Također je tu i činjenica da se moderna politička praksa sama po sebi doima lišenom vrednota. Politika i politički komentar ne samo da dopušta već često i nagrađuje ponašanje koje bismo inače smatrali skandaloznim i koje je u suprotnosti s proklamiranim vrednotama: fabriciranje priča, izvrtanje očiglednih značenja nečijih izjava, vrijeđanje ili općenita sumnjičavost spram tuđih motiva, zabadanje nosa u tuđe privatne stvri u potrazi za inkriminirajućim informacijama.

Na primjer, tijekom trajanja prvog razdoblja Inicijative DDF, jedan je moj suparnik jednome je mladiću dao u zadatak da kamerom poprati neke od javnih nastupa članova DDFa. Ta je metoda postala popriličnim rutinskim postupkom u mnogim situacijama, međutim, zbog pretjerane revnosti toga mladića, ili pak zbog toga što mu je bilo naloženo da našeg izlagača pokuša isprovocirati, njegovo je pračenje postalo nešto nalik uhođenju. Od jutra do mraka pratio je našeg člana, nazovimo ga Ante, obično s udaljenosti ne veće od 2-3 metra. Snimao je Antu kako se vozi liftom, kako ulazi i izlazi iz javnog WCa u kafiću gdje je zalazio, snimao ga je dok je mobitelom razgovarao sa svojim dugogodišnjim dečkom, roditeljima i s prijateljima.

Isprva ga je Ante pozvao na razgovor i pokušao popričati s njime na razuman, uljuđen način. Zastao je, upitavši ga kako se zove, rekao mu je kako razumije da mora obaviti svoj posao, ipak mu predloživiši da bude na odstojanju barem toliko da može razgovarati bez njegova prisluškivanja. Na te zamolbe nije gotovo ništa odgovorio, samo se prestavio kao Jure. Ante mu je predložimo neka nazove svoga šefa ne bi li saznao odgovaraju li uistinu njegove metode onome što mu je naloženo da čini. Kazao je kako njegova šefa može slobodno nazvati sam te je Anti dao njegov broj. Nakon par dana ovakvog uhođenja po gradu Ante je odlučio tome stati na kraj. S Jurom koji je našeg člana pratio u stopu ušetao je u ured tvrtke u kojoj radi i pozvao neke od svojih kolega da se okupe.

- Alo ekipa, – rekao je Ante, – želim vam predstaviti Juru. Juru je angažirala M.P. da me svuda prati.

Dok je Ante objašnjavao situaciju, Jure je samo stajao, nastavivši snimati. Antine kolege su se nakon objašnjenja okrenule prema Juri i stali ga zasipati pitanjima i komentarima:

- Pratiš li ga i na zahod?

- Cilo vrime si mu ovako blizu?

- Znaš on ima momka kick boxera, ako ga želiš osvojit trebaš promijenit metodu.

Ubrzo potom stiglo je još ljudi s kamerama koji su sada snimali Juru kako on snima Antu. Poput ratnog zarobljenika, Jure je neprestano ponavljao svoje ime, ako mu je Jure bilo pravo ime, svoj status te adresu i telefonski broj sjedišta stranke iz koje je poslan. Do šest sati na večer, priča o Juri proširio se cijelim gradom. Ta je priča prerasla u sprdačinu koja se prepričavala na kavama – karikatura i naklapanje o patološki poremećenoj osobi u službi stranke koju je osnovao... neću sada o tome.

Nakon nekoliko dana prkošenja, naši suparnici popustili su pod pritiskom našeg nereagiranja, zamolili su Juru da ustukne nekoliko koraka. No, nikada nisu poslali poruku isprike. Međutim, njihova je kampanja pretrpjela štetu. Ljudi možda nisu shvatili naša stajališta spram mnogih stvari iz oblasti funkcioniranja javne uprave, regionalizacije i decentralizacije, zdravstvenog osiguranja ili diplomacije – bez obzir što su prepisali veliki dio programa DDF-a i predstavili ga kao svoj – no, bilo im je jasno da je kampanja naših suparnika povrijedila jednu od bitnih vrednota – građansku uljuđenost – koju su smatrali važnom.

  

Procjep između onoga što smatramo doličnim ponašanjem u svakodnevnom životu i onoga što je potrebno za kampanju samo je jedan od vidova iskušavanja sustava vrijednosti nekog političara ili neke stranke. Malo je zvanja u kojima se od građana traži da, iz dana u dan, prosuđujete o tako velikom broju suprostavljenih zahtjeva – između različitih biračkih skupina, između interesa vašeg grada ili regije i interesa čitave nacije, između odanosti stranci i vašeg vlastitog poimanja neovisnosti, između vrijednosti službe i obaveza prema obitelji. U toj kakofoniji različitih glasova prisutna je stalna opasnost da političar izgubi svoj moralni orijentir i posatene u potpunosti podložan utjecajima javnog mijenja.

Možda to može pojasniti zašto čeznemo za najnestalnijom odlikom naših vođa, vjerodostojnošću, sposobnošću da budete ono što tvrdite da jeste, da posjedujete istinoljubivost koja nadilazi riječi. Moj prijatelj, više puta spomenuti, Safet posjeduje tu odliku. Tu istu odliku posjeduju i Vedran i Karlo, Leonarda i Ivor, a posjedovao je i moj pokojni rođak Mario. Najvećim dijelom svojih života zbunjivali su mnoge jer su uspijevali zadobiti potporu ljudi koji su im se protivili, ponekad i gorljivo, njihovoj socijaldemokratskoj i prodalmatinskoj opciji. Na ruku im ide i to što djeluju tako pouzdano, poput provincijskih liječnika. No, ljudi također osjećaju da oni žive u skladu sa svojim uvjerenjima i vrijednostima: da su pošteni, da se zalažu za ono u što vjeruju, ali također, što je vjerojatno presudno, i to da im je stalo do Dalmacije, svih njenih građana i do problema s kojima se susreću. Oni su naprosto – dosljedni sebi i opciji za koju se zalažu.

Taj predposljedni aspekt njihovog političkog karaktera – smisao za empatiju – ono je što sve više cijenim što sam starija. On, smisao za empatiju, se nalazi u samoj srži mog moralnog koda i predstavlja ono što shvaćam kao bitno, što shvaćam zlatnim pravilom – ne tek porivom za suosjećanje ili dobročinstvom, već nešto zahtjevnije, kao poriv da se s nekim poistovjetite i pogledate stvari tuđim očima.

Kao što je to slučaj s većinom vrednota do kojih držim, empatiji su me također poučila moja tetka iz Dubrovnika. Prezirala je svaki oblik nečovječnosti, odnosno neobazrivosti ili zloporabe moći, bilo da se to izražavalo kroz rasne i nacionalne predrasude, zlostavljanje u školi, zlostavljanje na školskom dvorištu, potplaćeni rad... Kada bi uočila makar i naznaku takvih ponašanja kod mene, pogledala bi me ravno u oči i rekla:

- Što misliš, kako bi se ti osjećala na mjestu te osobe?

Međutim, ipak je moj odnos s roditeljima zaslužan za moje potpuno prihvaćanje i suživjavanje s pojmom empatije. Budući da je moja majka zbog posla nekada često morala putovati, često sam tijekom svojeg školovanja provodila s ocem i bratom, a kada bi otac bio odsutan isto tako često bi brat i ja provodili vrijeme s majkom. U takvoj konstelaciji prilika, roditelji su bili ti koji su morali trpjeti hirove moga tinejdžerskog i adolescentskog buntovništva, ali svatko za sebe. Ni njima samima nije uvijek bilo jednostavno; jedne bi sekunde bili srdačni, da bi već iduće bili bijesni, a nekada bi ih našla povrijeđene, za što je dijelom bila zaslužna njihova karijera koja je bila naročito uspješna. U razdoblju nakon moje navršene šesnaeste godine, stalno smo se prepirali, najčešće kada ne bih pristao povinovati onome što sam smatrala beskrajnim nizom besmislenih i proizvoljnih pravila, naprimjer ispiranje kutije mlijeka prije odlaganja iste u otpad.

Uz određeni dar za retoriku, kao i apsolutnu uvjerenost u opravdanost vlastitih stajališta, otkrila sam da sam uglavnom kadra izvojevati tijesne pobjede u tim prepirkama, nakon čega bi se moji roditelji uzrujali i zvučali nesuvislo. Međutim, u jednom razdoblju, onome neposredno prije ubojstva mojih roditelja, takve pobjede su me najmanje zadovojavale. Počela sam razmišljati o poteškoćama i razoćaranjima s kojima su se susretali u životu. Počela sam uvažavati njihovu potrebu da se osjećaju cijenjenima u vlastitom domu. Shvatila sam, a brat mi je na to često ukazivao, da me udovoljavanje njihovim pravilima ne bi skupo koštalo, a njima bi značilo mnogo. Uvidjela sam da ponekad uistinu imaju pravo te da strajući uvijek iznova na tome da uvijek bude po mome, ne obazirući se na njihove osjećaje ili potrebe, na neki način samu sebe diskreditiram.

Nema, naravno, ničega osobitog u toj spoznaji; na ovaj ili onaj način svi to moramo proći želimo li odrasti. No, ipak, uvijek se iznova vraćam onome starom načelu moje tetke: „Kako bi se ti osjećala na mjestu te osobe?“, kao svojevrsnom putokazu za moj život i za politiku.

Pitanje je to koje, imam dojam, ne postavljamo sebi dovoljno često; čini se da kao stanovnici Dalmacije patimo od nedostatka empatije. Ne bismo tolerirali škole koje ne podučavaju, liječnike koje ne liječe, bolnice koje su izložene kroničnom nedostatku sredstava, lijekova, osoblja i nadahnuća, kada bismo pomislili da su djeca u tim školama i bolnicama poput naše vlastite. Teško je zamisliti generalnog direktora neke tvrtke kako sebi dodjeljuje višemilijunsku premiju dok istovremeno reže sredstva za zdravstvenu zaštitu radnika ako bi ih smatrao na neki način sebi ravnima. Također se sa sigurnošću može ustvrditi da bi ljudi na vlasti dulje i podrobnije razmišljali o pokretanju nekih akcija kada bi pritom mogli zamisliti da će njihovi vlastiti sinovi i kćeri biti izloženi pogibelji.

Vjerujem kako bi snažniji osjećaj empatije doveo do prevage naše aktualne politike u korist onih ljudi u našem društvu koji imaju određenih poteškoća. Najzad, ako si isti ti ljudi kao i mi, tada su njihove poteškoće naše vlastite. Ako im ne pomognemo, diskreditiramo sami sebe. Luteranska poruka glasi: „Društvo je jako onoliko koliko je jak njihov naslabiji član“.

No, to ne znači da su oni koje su snašle nevolje, ili oni među nama koji tvrde da govore u njihovo ime, time oslobođeni nastojanja da shvate gledišta onih koji su uspješniji. Dalmatini/Dalmatinci trebaju uvažiti legitimne bojazni nekih drugih koje mogu uvjetovati njihov otpor prema regionalizaciji i decentralizaciji te pozitivnoj diskriminaciji Damatina/Dalmatinaca u Dalmaciji te ostalim dijelovima RH. Predstavnici sindikata ne mogu, ne smiju sebi dopustiti neshvaćanje pritisaka koje konkurencija nameće njihovim poslodavcima. Obveza je DDFa nastojati vidjeti svijet očima HDZa, SDPa i njihovih satelistiskih parastrančica, bez obzira na to do koje mjere se s njima ne slažem i što znam da zajedno uništavaju Dalmaciju. To je svrha empatije – ona nas svih obvezuje, nacionaliste i liberale, moćne i nemoćne, potlačene i tlačitelje. Ona nikome od nas ne dopušta da se uljuljkamo u samodopadnost. Svih nas sili da progledamo izvan skućenih okvira vlastite vizije.

Nitko nije izuzet od poriva za iznalaženjem općeg konsenzusa i općeg dogovora za bolju budućnost Dalmacije. Naravno, na koncu dojam o uzajamnom razumijevanju nije dovoljn. Napokon, govoriti je lako; kao i sve druge vrijednosti, empatiju valja potkrijepiti konkretnim djelovanjem. Dok sam u devedestima radila i studirala u jednom od najskupljih gradova svijeta, često sam izazivala predstavnike stanara propitkivajući ih o tome u što ulažu svoje vrijeme, energiju i novac. To su bila istinska iskušavanja onoga do čega držimo, bez obzira na to u što sami sebe uvjeravali. Nismo li smpremni platiti cijenu za vlastite vrijednosti, nismo li spremni na poneku žrtvu radi njihova ostvarenja, tada se moramo zapitati vjerujemo li uopće istinski u njih.

Prema takvim mjerilima, ponekad se čini da dansšnje stanovništvo Dalmacije ponajviše drže do materijalizma, vitkosti, mladosti, slave i „dobre“(?) zabave. Govorimo kako držimo do nasljeđa koje ostavljamo narednim generacijama, a zatim tu generaciju opteretimo dugovima zbog trenutnih neproduktivnih hireva. Tvrdimo kako vjerujemo u jednake mogućnosti za sve, ali pritom smo posve pasivni dok da desetke tisuća dalmatinske djece skapava od gladi. Naglašavamo kako držimo do obitelji, no naše gospodarstvo i naše životne organiziramo na takav način kojim želimo zajamčiti našoj djeci sve manji udio našeg vremena s njima.

Dio nas ipak se ne da zavarati. Držimo se naših vrijednosti, čak i unatoč tome što se ponekad doimaju zastarjelima, istrošenima i stereotpinima, čak i unatoč tome što smo ih i kao nepriznata nacija i kao pojedinci nebrojeno mnogo puta izadli zadnjih 25 godina. Što nam drugo može poslužiti kao nit vodilja? Te su vrijednosti naše nasljeđe, ono što nas kao Dalmatine i Dalmatince određuje. Iako uviđamo da ih je moguće osporavati, da intelektualci i kroničari kulture rado na njih nasrću nastojeći ih obezvrijediti i okrenuti naglavačke ili predati onima koji s njima nemaju nikakve veza ili onima koji ih ne zaslužuju, one su se pokazale iznenađujuće dugotrajnima i neobično postojanima, bez obzira na osobnu, klasnu, nacionalnu, generacijsku odnosno vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Imamo se pravo pozivati na njih, pod uvjetom da shvatimo kako naše vrijednosti moraju biti iskušavane činjeicama i iskustvom, pod uvjetom da se prisjetimo kako ih valja potkrijepiti djelovanjem, a ne samo riječima.

Ne činiti tako, značilo bi doreći se onog najboljeg u nama.