Poznato je kako svaka tržišna utakmica nameće potrebu za revidiranjem obrazovnog sustava, počevši od vrha do dna; nadopunom i zamjenom nastavničkog kadra; povećajmo broj sati iz matematike, fizike i odgojnih predmeta; spasimo klerikaliziranu djecu od temeljne nepismenosti.
Unatoč tome, građani Dalmacije dali su se uvući u jadnu ispolitiziranu priču o cjelovitoj kurikularnoj reformi koja neće riješiti osnovne probleme školstva: nedovoljan stručan kadar, gramofonsko reproduciranje gradiva bez prava na korištenje intelekta i kreativnosti, mito i korupciju u školama, manjak sredstava u školstvu zbog smanjene gospodarske aktivnosti i sl.
Znamo da je hrvatski sustav zdravstvene skrbi u banani: ekstremno je preskup, neučinkovit, nije usklađen s gospodarstvom u kojem više nije moguće zadržati jedno radno mjesto cijeli život, prožet mitom i korupcijom, s nestručnim kadrom, starom i pokvarenom opremom, predugim listama čekanja, spajanjem bolnica, listama lijekova... To je sustav koji stanovnike Hrvatske, a posebno Dalmatince izlaže nesigurnosti i pogibelji. Uvođenje dopunskog zdravstvenog osiguranja koji u teoriji pokriva sve troškove od plombiranja zuba, preko ginekološkog pregleda do bolničkog liječenja, a u praksi sve se to mora platiti, opravdava sumnju u kriminalne aktivnosti u sektoru javnog zdravstva.
Terorizam nije oružani sukob poput rata, već izazvani sukob ideja koji ima za cilj teroriziranje, zastrašivanje, stanovnika određenog područja. U borbu protiv terorizma ne ide se kupovanjem aviona F-16 ili super modernih tenkova. U borbu protiv terorizma ide se dobro obučenim policijskim snagama, od prometnika do ravnatelja policije. Kao stanovnica Pariza čiji je zaručnik viši policijski inspektor dobro su mi poznati svi propusti francuskog resornog ministarstva. Iste te propuste radi i hrvatska Vlada.
No, pratimo li debate koje se tiču terorizma i međunarodne suradnje i vanjske politike dolazimo do zaključak kako je uvlačenje RH u rat jedina moguća opcija. Kako bi RH izbjegla terorističke napade na svome teritoriju pogotovo u jeku turističke sezone, od koje Dalmacija, zbog poreznog sustava i ekstremne centralizacije, jedva preživljava, nužno je promijeniti oblik suradnje s NATO-om. RH tu mora pribjeći islandskom modelu: nema vojsku, članica NATO-a da, ali kao logistika, bez vojnika i bez ratovanja.
Vjera bi trebala biti izvor utjehe, no očigledno je kako institucionalizirano izražavanje vjere kroz religijske obrede sije razdor u društvu. Umjesto dijaloga između teista i ateista imamo sukob koji potenciraju teisti. Ako sebe smatramo snošljivim narodom i želimo dijalog kako možemo dopustiti da autoriteti s oltara siju laži, mržnju, netoleranciju; kako možemo dopustiti da nacionalne, vjerske i kulturalne razlike siju metež i strah? Umjesto nastojanja za uklanjanjem postojećih konflikata, desne političke opcije u suradnji s crkvom ih dodatno raspiruju, eksploatiraju i unose dodatne podjele među Dalmatince.
Mainstream političari u Republici Hrvatskoj, uostalom kao i svi mainstream političari na svijetu, priznat će kako postoji jaz između politike kakvu imamo i politike kakvu trebamo. Za razliku od stranih mainstream političara, oni koji djeluju u RH to neće govoriti privatno nego javno, ali ništa neće učiniti da se stanje promijeni. Bilo kako bilo, Dalmatinci nisu zadovoljni aktualnom situacijom i traže promjene, ali očito ne dovoljno glasno kako bi se njihov glas čuo. Iako su oni koji ne izlaze na izbore i demokratski nastrojeni glasači statistički u većini njima dominiraju pripadnici desne opcije.
Zahvaljujući izbornom inženjeringu, nepoštivanju procedure i kriminalnim radnjama ekstremno desna politička opcija nadzire sve poluge vlasti u većini jedinica lokalne samouprave u Dalmaciji. Udarom da ministre ekstremno desne opcije (MOST), ultra desna opcija (HDZ) nadzire i sve poluge vlasti u državi. Oni, u biti, ne bi smjeli biti previše samouvjereni. Iako dalmatinska opcija još nije organizirana jednom kada stupi na političku scenu bit će ozbiljna konkurencija onima koji nisu kadri čuvati ni nacrtane ovce, a kamo li voditi Dalmaciju/Hrvatsku.
Uz to, gotovo je nemoguće naići na ozbiljno propitkivanje savjesti bilo kod nepostojeće „ljevice“ bilo kod desnice. O prihvaćanju odgovornosti za nepodnošljivu situaciju u Dalmaciji neću ni pričati. Umjesto toga, slušamo dobacivanje i odbacivanje kritika, imenovanje krivaca i njihovo branjenje svim mogućim sredstvima.
Sve mi se čini kako je situacija na hrvatskoj političkoj sceni spoj izopačenog konzervatizma i kvazi liberalizma, kad se tome dodaju velike multinacionalne kompanije koje vode obični hohštapleri, lakomi odvjetnici, religiozni fanatici s HRT-om i NOVA TV kao tvornicama laži s jedne strane, lošeg i neprofesionalnog N1 te wanna be important RTL-a dobijemo mentalni horor u kojem bi i najrazboritiji čovjek trebao puknuti po svim šavovima. Još kad se tome dodaju istaknuti članovi pojedinih političkih stranaka, novinari koji ih vuku za rukav s pitanjima kojima se povlađuje, bezbrojne pressice na kojima se pokušava opravdati neopravdano, možemo zaključiti kako je RH jedna velika umobolnica okrenuta prema zajedničkom cilju – osiromašivanju Dalmacije.
Koliko mediji plasiraju stanje u Dalmaciji dokaz je kako se izvještaji s područja te regije šalju samo u ljetnim mjesecima, za vrijeme nogometnih utakmica i za proslavu Nove Godine ili nekog vjerskog derneka. Ne plasiraju se događaji, statistike i argumenti koji će pokazati pravo stanje stvari u Dalmaciji. Nema reportaža i rasprava na temu kako pomoći gladnima u Kninu, Obrovcu ili Oklaju! Nema slika umirovljenih srednjoškolskih profesora iz Šibenika koji kopaju po kantama za smeće kako bi se prehranili! Nema prikaza autobusnih postaja po Dalmaciji iz kojih odlaze mladi s kartom u jednom smjeru!
Ne kanim skriti svoju naklonost realnom i objektivnom informiranju javnosti o događajima u Dalmaciji, niti svoje uvjerenje kako su argumenti demokrata češće utemeljeni na činjenicama. Međutim, glede stanja u Dalmaciji tumačenja desnice i „ljevice“ postala su podudarna. Riječ je o tome kako Dalmacijom teče med i mlijeko jer svi jako dobro zarađuju od turizma, nogometa, glazbe i manekenstva. Sve drugo je laž, teorija zavjere, a mi koji govorimo istinu o Dalmaciji smo članovi neke misteriozne tajne organizacije koji se klanjamo krilatoj sovi i plešemo goli usred šume. Svrha ovakvih malicioznih napada na nas, kao jedinim preostalim braniteljima Dalmacije od potpune devastacije, je održati svoje uhljebničke bazene sigurnima od upliva bilo kakve istine.
U cijeloj toj fami izrugivanja s dalmatinskom opcijom, koja najčešće dolazi o društveno loše pozicioniranih stanovnika Dalmacije, i prebjega iz dalmatinskih opcija u „veliku lijevu stranku“ isključivo zbog fotelja, ne uočava se očito: deseci tisuća Dalmatinaca koji iz dana u dan idu na posao, oni koji po prvi put traže posao, ili su u procesu traženja novog posla, kojima je propao privatni posao, ili tek pokreću privatni posao, koji imaju djecu ili se tek odlučuju na dijete, koji se muče kako platiti režije i istovremeno se prehraniti, lošom zdravstvenom skrbi, mirovinama koje su preniske da bi pokrile osnovne životne potrebe, deložiranima, ovršenima… Ti ljudi su početkom 90ih prema budućnosti gledali s nadom, no danas gledaju sa strahom. Životi svih tih ljudi ispunjeni su tjeskobom i nesigurnošću. Razlog tome su loši političari koji se samo jagme za svoje fotelje, kojima nije stalo ni do čeg osim za zadovoljenja vlastite kleptomanije. Razlog tome su političari kojima je politika biznis, a ne misija.
Politička opcija koja će istinski predstavljati Dalmatince i koja će zbilja služiti Dalmaciji i Dalmatincima morat će primijeniti drugu vrstu političke metodologije. Političku metodologiju koja će odražavati živote koje zbilja živimo i mijenjati ih na bolje. Morat će biti sazdana po mjeri svakog pojedinog građanina Dalmacije. Bit će nužno provesti tu politiku, jer sam svjesna kako je Dalmacija umorna od ratujućih frakcija i neprijateljstava. Bit će potrebno sjetiti se na povezanost s morem i kamenom, nadanja i snove i spojiti te simbole s modernim tehnologijama i IT industrijom.
Jedna od prvih stvari koje sam uočila po dolasku u Pariz je srdačnost svih stanovnika ovog grada: redovita ljubaznost koja rukovodi svakom interakcijom između Jacquesa i Mahmouda, ili iskreno prijateljstvo između Françoise i Hansa.
Često se govori kako su Francuzi, bez obzira na boju kože, religiju, materinji jezik, posljednji izdanci vrste koja odumire. Slična stvar se još jedino može naći u nordijskim zemljama i frankofonskom dijelu Kanade. Svi ljudi koji žive u Francuskoj naprosto obožavaju Francusku. Ne samo da je obožavaju već utjelovljuju njen način života.
Zapravo je riječ o jednoj od rijetkih stvari u kojoj se fetivi Francuzi i došljaci u Francusku slažu, o asimilaciji došljaka francuskom nacionalnom korpusu s ostavljenim elementima nacionalnog, vjerskog i jezičnog izražavanja.. Komentatori kažu kako se radi o jednoj predodžbi, o vremenu zlatnog doba Francuske u kojem su se i bijelci i crnci, i Europljani i Arapi zajedno borili za svoja prava.
Jednom sam započela razgovor s jednim gradskim službenikom u gradskoj upravi za opće poslove koji taj posao radi već jako dugo vremena. Pitala sam ga za njegovo mišljenje o tome kako se Francuzi međusobno druže unatoč rasnim nemirima u siromašnim dijelovima Pariza.
- To je uvjetovano trans-generacijski. – rekao mi je – Francusko građanstvo prihvatilo je došljake koji su dolazili iz bivših kolonija. Francuzu nije bilo bitno jesi li ove ili one boje kože, ove ili one religije, ovakvog ili onakvog pogleda na svijet, Francuzu je bilo bitno da si čovjek. Mnogi naši građani došli su iz raznih sredina od Europe do pacifičkih otoka. Neki crnci su u Francuskoj više od 500 godina. Napoleonova Josephine bila je Kreolka. Neki su bili kmetovi ili sluge, neki su bili slobodni građani, neki pak najamnici. Različitost kultura, vjera, običaja, jezika, puti, rasa činilo je zajedničko iskustvo koje se razvilo u povjerenje i poštovanje, pomoglo nam je da izgladimo razlike i budemo učinkoviti. Nešto slično imali ste i vi u Jugoslaviji, zato je ona bila među pet najprosperitetnijih država u Europi.
Slušajući tog gospodina nisam se mogla oteti dojmu da mi opisuje jedan bolji, utopistički svijet koji je prethodio krvavom ratu na području bivše Jugoslavije, medija koji šire laži, mržnju i strah, korumpiranim političarima, vremenu u kojem su djeca bili djeca, a ljudi - ljudi. Morala sam znati kako njegova priča odražava sentimentalnost prema nekim minulim vremenima i selektivno pamćenje. Iz priča o dobrom životu u Jugoslaviji izbacio je Rankovića i Bakarića, djelomično kršenje ljudskih prava, djelomično kršenje nacionalnih prava, podmuklu moć članova komunističke partije, siromaštvo u zaleđu Dalmacije i na škojima, odsustvo žena i manjina (bilo nacionalnih, bilo vjerskih, bilo seksualnih) u sferama moći…
Shvatila sam također kako je kombinacija određenih okolnosti dovela do stabilnosti društva u Jugoslaviji (ono što danas zovemo suživot), a tako i do razvoja zemlje. Nije do stabilne situacije dovelo puko propagiranje bratstva i jedinstva, već represija jednih nad drugima. Represija uz političke parole dovelo je do jednoglasja i što je najvažnije, neupitne dominacije gospodarstva bivše Jugoslavije među zemljama bivšeg komunističkog bloka.
Dok su Rumunji i Bugari bili gotovo gladni kruha, bijela tehnika i tehnološki aparati izvozili su se u te zemlje. Šezdesetih, otvaranjem Jugoslavije prema zapadu, izvozilo se i u Francusku, Njemačku, Nizozemsku, Španjolsku, Italiju, pa čak i u SAD i Japan… Vjerojatno je tržišno natjecanje dovelo do toga da jugoslavenska politika s vremenom postane manje ideološki obojana, a značaj članstva u komunističkoj partiji nebitniji. Danas tome nije tako. Dok država ekonomski vidno nazaduje, pogotovo Dalmacija, a mladi ljudi se masovno iseljavaju iz Dalmacije dva najveća bloka (HDZ i SDP) se svađaju između sebe, a nerijetko i unutar sebe (sukob HDZ – MOST; sukob SDP – HNS).
Ono što još drži Republiku Hrvatsku na okupu je pasivnost građana koji očekuju da će im pasti mana s neba, političkim rječnikom rečeno: da će im netko ponuditi New Deal*. Uz to, građani Republike Hrvatske, a pogotovo Dalmacije ne shvaćaju kako za boljitak moraju sami zasukati rukave; kako moraju sami kultivirati određenu razinu tolerancije i aktivno je promicati; kako moraju prisiliti vlast na poštene i tolerantne zakonske norme koje će represivnim mjerama dovesti do tolerancije i suživota svih građana RH. Prije svega tu mislim na norme koje se tiču ljudskih prava, kao što su prava nacionalnih manjima, prava radnika, prava LGBT zajednice, prava žena i prava djeteta.
Za vrijeme Jugoslavije postojali su oponenti komunističkoj partiji koji su tolerirali njihove filozofske vratolomije. Mnogi od njih okupili su se u navijačkoj skupini Torcida. Članovi Torcide svojim su aktivnostima doveli do toga da Split, odnosno Dalmacija, postane najliberalniji dio bivše države. Vođeni mišlju zapadnjačkih navijačkih skupina, članovi Torcide nisu brojali krvna zrnca, nije im bilo briga je li tko gay ili ne, ide li tko u crkvu ili ne. Toleriranje osobnosti i različitosti svakog pojedinog člana, kao i razlikama u navijačkom temperamentu nije bila jednostavna rabota. No, sposobnost vođa Torcide nisu dopuštali sukobe unutar skupine. Torcida je u to vrijeme branila jedan od glavnih interesa Dalmacije: jednakost svih ljudi bez obzira na unutrašnja i vanjska obilježja. Stoga je Torcida bila privlačna svima od zemljoradnika u Vojvodini do financijskog direktora u Splitu, od oboljelog u Skopju do liječnika u Ljubljani. I ti interesi su se branili sve do druge polovine 80ih.
Upravo su 60e bile godine u kojima su na kušnju po četvrti puta došli interesi Dalmacije. Sva ta trvenja i svađe koji su prerastali u otvorene sukobe su dobro dokumentirani. Sve je počelo negodovanjem zbog Novosadskog sporazuma, a pokušalo se izboriti za veća građanska prava. Sva te trzavice u društvu natjerao je stanovnike Dalmacije da se odrede na jednu od strana. Obala i otoci ostali su vjerni toleranciji i razumijevanju dok se Zagora, pogotovo područje Imotskog vratili svome ultranacionalističkom konzervatizmu.
Turbulencija se nastavila krajem 60ih kada su mladi tražili veća studentska prava. Deklariranje grešaka članova KPH, odnosno KPJ pokazale su kako partija nije uvijek bila u pravu. Studenti su bili u pravu kada su rekli kako će greške partije plaćati budući naraštaji. Bio je to uvod u MASPOK, jer su vođe tih studentskih prosvjeda bili bliski nacionalističkom krilu KPH. Kroz nastale pukotine u obrani dalmatinskih interesa počele su se provlačiti marginalne skupine od onih koji su kopirali američke hippyje, preko navijačkih skupina, samohranih roditelja, do potplaćenih radnika. Svi su se oni pokušali izboriti za svoje mjesto pod suncem.
Prošlo je skoro pedeset godina od tih događanja, a jednakost i suživot uzdrmani 60ih još nisu dosegli razinu iz 50ih. Privid tolerancije mogli smo vidjeti u razdoblju od 1974. (donošenje novog federalnog i republičkog Ustava) do 1981. (nemiri na Kosovu): svaka federalna jedinica postaje nezavisna u svome djelovanju, homoseksualnost u Hrvatskoj, Vojvodini, Sloveniji, Kosvu i Crnoj Gori je u potpunosti dekriminalizirana, samohrani roditelji dobili su veća prava, studenti se više ne bune, moda hippy pokreta je prošla. Smrću Josipa Broza ponovno raste netrpeljivost. Počevši s jačanjem srpske represije na Kosovu što je rezultiralo štrajkom glađu skupine rudara, preko Memoranduma SANU-a, a završivši krvavim ratom u kojem su izgubljeni deseci tisuća života, a stotine tisuća raseljene.
Tektonske ploče bivše države su se pomakle. Politika više nije bila samo usmjeravanje društva prema određenom cilju, ona je postala financijsko i moralno pitanje. Dok je krajem 80ih i početkom 90ih, posljednji premijer Jugoslavije, Ante Marković pozivao na smirivanje tenzija i dijalog, hrvatski nacionalisti s jedne i srpski nacionalisti s druge strane počeli su dolijevati ulje na vatru. Neuspjeli pokušaj dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije (sastanak u Karadžorđevu, proljeće 1991.) uvukao je cijelo područje u kaos iz kojeg je, unatoč većim fizičkim stradanjima u drugim sredinama,
Dalmacija i Vojvodina izašle su kao najveći gubitnici. Opljačkane tvornice, stotine tisuća bez radnog mjesta i redovnih mjesečnih primanja, uništen turizam, ožiljci u mentalnom sklopu na koje se nakalemilo 450.000 izbjeglica o kojima je brigu vodila isključivo lokalna vlast, a ne oni koji su rat izazvali (centralna država), učinilo je svoje. Usvajanjem Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, Zakona o područjima jedinica lokalne samouprave, kao i razaranje prostorija Dalmatinske Akcije uništio je Dalmaciju slamajući svaki mogući pokušaj otpora i normalnog svjetovno-liberalnog načina razmišljanja.
Nasilje na ulicama, trgovina narkoticima (organizirana od strane HDZ-a i rimokatoličke crkve), Hercegovci koji organizirano doseljavaju u Dalmaciju, pljuvanje po svemu dalmatinskom sve je to dodatno direktno napadalo sve ono što je bio privilegij Dalmatinaca – tolerantan i jednostavan način života bez upliva u tuđu kuhinju ili krevet. Kada je usred tog histeričnog vremena, nakon atentata na DA, Zadra bez vode, Sinja kojem prijeti poplava (zbog prijetnji o rušenju HE Peruča), Splita bez struje, stotina tisuća bez posla i isto toliko izbjeglica, a ekonomska ekspanzija zaustavljena zbog kriminalno lošeg vođenja države, plana o stvaranju 200 bogatih podobnih obitelji, paljenja izraelske zastave, premlaćivanjem i ubijanjem pripadnika LGBT zajednice, raseljavanja nekatoličkog stanovništva, jedino što je Dalmatincu preostalo bila je kupovina karte u jednom smjeru za neku tolerantniju i liberalniju državu.
Comments