Oduvijek sam osjećala bliskost prema osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Na neki način ja sam produkt tog vremena.
Iako sam bila dijete tada, moj život bio bi nemoguć bez Dinastije, pop i rock bandova iz tog razdoblja, a moje mogućnosti slabe bez političkih i društvenih preokreta koja su se tada zbivali. Ponavljam, u to doba bila sam premlada kako bih shvatila prirodu tih previranja i previše na marginama da bih išta mogla učiniti, a premalo svjesna da bih shvatila posljedice za dalmatinsku dušu. Velik dio onoga što sam upila iz tog razdoblja filtrirano je zahvaljujući mojim roditeljima, koji su se do kraja svoga života ponosno deklarirali kao Dalmatinci i demokrati. Pokrete iz 60ih su podržavali, jer su vjerovali kako će doći do veće demokratizacije društva, no s druge strane negodovali su jer su se gazili interesi Dalmacije. Kad god su mogli nastojali su bratu i meni usaditi dalmatinske vrijednosti koje su iskustveno akumulirali: snošljivost prema svima, jednakost svakog čovjeka i potporu obespravljenima; mir, demokraciju, poštivanje svih ljudskih prava i sloboda, pravdu, vladavinu prava i održivost.
U mnogočemu je to poimanje dalmatinskih vrijednosti, unatoč univerzalnim idejama, mojih roditelja bilo ograničeno, što zbog udaljenosti od centra, što zbog nepopravljivog, sentimentalnog romantizma. U intelektualnom smislu nastojali su razumjeti sve te razne studentske i nacionalističke organizacije, pokušali su razumjeti govor mržnje prema drugačijima, ali nisu uspijevali u tome. U emotivnom smislu, njihova demokratičnost i liberalizam ostaje vječan kao i njihove vizije.
Tek nakon ubojstva mojih roditelja, kada sam malo sazrela, počela sam shvaćati njihove riječi, kao i razmjere događaja koji su se od 60ih do 90ih događale. Shvaćala sam to i dijelom zbog susreta sa francuskim socijalistima s kojima se družim ovdje u Parizu. Moje poimanje moderne povijesti Dalmacije, pogotovo 80ih nastao je uglavnom kao rezultat moga odrastanja u tom razdoblju, jer je moje tinejdžersko buntovništvo eksplodiralo u vremenu političkih i kulturalnih promjena. Tijekom svojih ranih godina bila sam fascinirana modom, frizurama, šminkom koje su prštale sa TV ekrana, naslovnica modnih časopisa: Bananarama, Mel & Kim, Madonna, Cyndi Lauper, Duran Duran, David Bowie, Falco,…, Marina Perazić, Baby Doll, Videosex, Neki to vole vruće, EKV, Piloti, Massimo… bili su moji idoli.
Iako sam bila mlada i nisam imala izravnog povoda za dizanje revolucije, postala sam buntovna po stilu i stavu, ne obazirući se na pametovanje nastavnika i roditelja. Popustila sam u školi. Od odlične učenice, postala sam manje odlična učenica (sramota! prošla sam osmi razred s 4,65, umjesto s 5,0 kako sam nekada prolazila). Iako je moje prkošenje autoritetu preraslo u prepuštanje užicima (picavanje, kava s frendicama i pušenje iza škole) upisala sam dobru srednju školu, a buntovništvo se nastavilo. Sve do upisa na fakultet bila sam buntovna, a i danas nosim crtu goropadnice. Tek sam na faksu shvatila kako je moje buntovništvo u biti nije buntovništvo, već obrana stavova do kojih mi je stalo. U tom razdoblju postala sam poprilično netolerantna prema netolerantnim osobama, direktna prema indirektnima. Od trenutka kada sam prebila Iku na mrtvo ime, samo zato što je, meni nepoznatog, klinca nazvao pederom ne podnosim one koji se u narodu mogu okarakterizirati kao kretenčine. To moje buntovništvo u biti je pokušaj probijanja konvencija nametnutih od strane lažnih autoriteta koji su na položaje došli preko političkih i rodbinskih veza, a nerijetko i preko kreveta ili putem plavih kuverti.
Nakon ubojstva roditelja počela sam s procesom autoanaliziranja i selektiranja vlastitih osjećaja i vlastitog ponašanja. Odlazak u Pariz mi je pomogao da se smirim. Bez kontakta s balkanskim mentalitetom doživjela sam Nirvanu. U druženju s Francuzima i ljudima drugih nacionalnosti koji su studirali skupa samnom shvatila sam da nisu baš svi ljudi na svijetu licemjerni. Dobila sam osjećaj kako je Balkan stvoren za sve najprljavije i najniže strasti koje mogu postojati. Da se razumijemo, načini razmišljanja i odnosi prema ljudima ne poznaju državne i zemljopisne granice, ali količina dvoličnosti, licemjerstva na Balkanu prerasta neku prosječnu statističku brojku. U druženju s kolegama s fakulteta olako bismo osuđivali kapitalizam, posebno anglosaksonski, neoliberalini kapitalizam, religiju i nacionalizam.
Jedan od razloga je i taj što sam bila „frustrirana“ „izborom“ Franje Tuđmana za predsjednika Hrvatske. Bila sam sumnjičava prema njegovim NIKE usnama, blijedom licu i vampirskom smiješku. Njegov anegdotalan pristup i bezrazložno gaženje po ne-Hrvatima (što uključuje i etnićke Dalmatine), te uvođenje omraženog neoliberalizma na zloban i nasilan način kao i pljuvanje na one koje je on učinio siromašnima bilo mi je gadljivo. Radilo se tu o određenoj vrsti odbojnosti koja me podsjećala na američke crno-bijele horror filmove: kuća strave s kapelom u kojoj je na odar postavljen lijes u kojemu spava vampir, škripava vrata, mačke i štakori koji te iznenade u trenutku emotivne napetosti filma i prestrašenom plavušom koja će na kraju filma zagrliti svoga dragoga koji ju je spasio od zlog vampira. Bila je to odbojnost koje i danas osjećam gledajući dokumentarne filmove u kojima zmija guta svoj plijen, odnosno koje osjeća moj sin kada mu dam jesti špinat na mlijeko.
Tuđman se, gotovo, nikada nije obraćao građanima Hrvatske, već određenoj skupini malodušnika koji bi prodali vlastitu majku za dvije lipe. Ostali su mislili kako se obraća njima i njihovoj potrebi da ih se kao plastelin oblikuje u kolektivnoj sferi svijesti. Takvi su klicali Tuđmanu isto kao što su nešto više od desetljeća klicali Titu. Oni nisu vidjeli razliku između Tita i Tuđmana, oni si samo nadopunili prazninu koja je trajala cijelo jedno desetljeće od smrti Tita. 200.000 ljudi na Rivi su slušali Franjin govor 1990. isto kao što je 200.000 istih ljudi slušalo Titov govor na istoj toj Rivi nekih 10ak godina ranije. Oni koji su padali na političke floskule jednog sada su pali na političke floskule drugog. Ti koji su slušali Tuđmana na Rivi nadali su se kako će iznova otkriti „tradicionalne“ vrline poput patriotizma, vjere i optimizma, jer se o njima nije govorilo punih deset godina.
Činjenica da je Tuđmanova poruka naišla na tako receptivnu publiku govorila je puno, ali ne o njemu kao komunikatoru. Ona je govorila koliko su ljudi na Balkanu skloni unitarističkom, jednopartijskom, borgovskom načinu razmišljanja. Oni nisu shvaćali da će Tuđman ima namjeru Republiku Hrvatsku uvući u rat, kojeg je Ivica Račan vješto otklanjao; uvođenju neoliberalnog sustava koji ima za cilj bogate učiniti još bogatijima, a siromašne još siromašnijima; smanjenju ljudskih prava, među prvima radničkih prava. Tuđmanova Vlada nesmetano je učinila ono što je i namjeravala: razoriti R. Hrvatsku, isisati novac iz dobrostojećih poduzeća kako bi se tvornice mogle jeftino prodati ili dodijeliti za jednu kunu nekom podobnom gmizavcu, radnike izbaciti na ulicu, tvornicu srušiti, zemljište skupo prodati ili izgraditi trgovačke centre i na taj način dovesti do 200 bogatih obitelji koji će u suradnji s crkvom drmati državom.
Dalmacija mu je bila trn, bolje reći balvan, u oku, pa je prošla ideja da se Dalmacija nazove Južnom Hrvatskom, iako će ostaci ostataka nekadašnje Dalmatinske Akcije reći da su uspjeli HDZ zaustaviti u toj namjeri. No, nisu. Danas 2017., još uvijek u udžbenicima iz zemljopisa umjesto Dalmacija piše Južna Hrvatska. Veliki dio Tuđmanove retorike bazirao se na antisrpskom i antidalmatinskom izričaju, širenju granica Hrvatske do Janjeva, kritiziranju socijalne države i Ante Markovića. Bezglavi narod, predvođen huškačima iz Hercegovine, klicao je i mahao zastavama ne shvaćajući kako će to na kraju završiti.
Unatoč svemu, Tuđman nije ponudio građanima Republike Hrvatske osjećaj zajedništva, zajedničkog cilja obećavši da će oni koji više rade dobiti i veće plaće, da se poštuju zakoni, skrbi o starima, bolesnima i nemoćnima, skrbi o djeci i mladima, bolje, kvalitetnije i pravednije školstvo, bolje i kvalitetnije zdravstvo, bolji policijski sustav. On čak nije obećao ni samostalnost Hrvatske. On je obećao jednonacionalnu državu iz koje će biti, na ovaj ili način, protjerani svi oni koji ne razmišljao kao HDZ. Jedino tko se pobunio protiv toga bila je Dalmatinska Akcija. Ostalih kritičara, gotovo da nije ni bilo. Što su iz Dalmatinske Akcije, prvo Senjanović, poslije i Mira Lorger više kritizirali to se obruč oko Dalmacije više stezao. Laso je bilo u rukama ne samog HDZ-a, već skupina izvan politički korektnih elita koje su bile slizane s HDZ-om.
Politička formula koju je Tuđman u suradnji s PR-om kojeg je posudio od njemačkog CDU-a nije bila toliko fascinantna. Bilo je fascinantno to što su se riječi Mire Lorger obistinile. Unatoč proteku vremena, pokreti iz šezdesetih i sedamdesetih, te reakcije koje su uslijedile bile su dovoljne da mala iskra zapali veliki plamen. Samo razboritost određenih „marginalnih“ političkih skupina bila je dovoljno upozorenje da se prekine srljanje u pakao prožet krvlju. Građani Dalmacije, umjesto da poslušaju glas razuma, oni su svjesno krenuli na put samouništenja.
Ta činjenica dovoljna je da se revolt stanovnika Dalmacije može rezati nožem, ali akcije koje bi po logici stvari trebale uslijediti izostaju. Oni rijetki koji imaju status branitelja, a da nisu lažni branitelji, su politički izmanipulirani od strane tih lažnih branitelja, radnika više gotovo da i nema, studenti nemaju snage, jer su i oni izmanipulirani od strane Hercegovaca i bosanskih katolika koji su došli iz neke selendre studirati u Zadar, Split ili Dubrovnik, a čiji su roditelji stekli ogroman imetak, najčešće kuće i vile uz dalmatinsku obalu, po političkoj podobnosti ne mogu i da žele boriti se za svoja prava. Jarost kontra-efekta na svo ovo planirano uništavanje Dalmacije pretočilo se u konzumerističko šetanje po trgovačkim centrima i odabir glazbenih stilova umjesto u prosvjede koje će natjerati službeni Zagreb da napokon dâ Dalmaciji ono što Dalmacija prema međunarodnim pravom treba dobiti i što je dogovoreno na osnivačkoj sjednici Vlade u Splitu davne 1945. – autonomiju u sastavu Republike Hrvatske – kako bi se riješili goruća dalmatinska pitanja: loše školstvo, loše zdravstvo, eksponencijalno rastuće siromaštvo, odnos prema spolovima i manjinama.
Moguće da ova pasivnost u Dalmaciji nije vezana samo uz političke manipulacije, već da je nešto i u zraku. Ni u trenucima kada je Dalmatinska Akcija imala skoro 18% podrške birača, a nakon što je podmetnuta bomba u njihove prostorije nitko od tih 18% birača nije izišao na ulice i tražio zatvaranje odgovornih za ta nedjela.
U trenucima kada su Miru Lorger izbacili iz njenog stana nitko nije pružio ruku pomoći nad njenom sudbinom. Da je u tim trenucima postojao neki veliki trgovački centar, on bi vjerojatno bio prepun, ali bi izostala borba za dalmatinsko dostojanstvo.
Kako bilo, Tuđman je otvorio novi pogled u političku misao. Umjesto zajedničke borbe za Dalmaciju i njene interese imamo vladavinu neonacista koji izbore dobivaju s 30% glasova onih koji su izišli na izbore, razjedinjenu opoziciju koji dobivaju cca 18% glasova i onih 52% koji uopće ne izlaze na izbore. Razlika između „lijevo“ i desno danas je manja nego ikada prije. Čak i za vrijeme jednopartijskog sustava, kada je komunistička partija neprikosnoveno vladala, bila je očita razlika između lijevog, progresivnog, krila KP i desnog, konzervativnog, krila KP.
Razlike između današnje „ljevice“ i današnje desnice razlikuje se samo u jednome – svjetonazoru: uloga Tuđmana u hrvatskoj politici, pobačaji, zločini, vjeronauk u školama, istospolni brakovi jedine su razlike u razmišljanju SDP-a i HDZ-a, sve ostalo je isto: od oduzimanja siromašnima kako bi se davalo bogatima, preko smanjenja izdataka za nezaposlene i socijalnu skrb do smanjenja radničkih prava. Gospodarska politika koji god tabor došao na vlast se ne promatra kroz aspekt kompromisa produktivnosti i pravedne raspodjele, već isključivo na produktivnost i zaradu kapitaliste. Porezna politika više ne zadire u tvrtke i kažnjavanje krupnih kapitalista zbog neplaćanja poreza, porezna politika ide prema čisto neoliberalističkom modelu: oduzmi od radnika da bi se dali poticaji krupnom kapitalisti (koji je to postao kriminalnim radnjama za vrijeme rata 90ih) a on će radniku dati kad želi i koliko želi. Ako ikad poželi.
Da je porezna politika zakazala dokaz je i Afera Agrokor koja je otkrila kako Agrokor nije platio 60.000.000 € poreza (Nije li ono otac Ivice Todorića, Ante Todorič, bio u zatvoru jer je pronevjerio 60.000.000 USD iz osječkog Koteksa!?) i još dug prema dobavljačima iznosi 5.000.000 €. Porez Agrokor nije platio nikako otkada se osnovao početkom 90ih. Politika zaštite okoliša u Hrvatskoj nije privilegija samo ljevice, već svake jeftine male strančice koja sebe naziva ekološki svjesnom. Balans između upravljanja resursima i njihovog iskorištavanja se nalazi u svakom političkom Programu u Hrvatskoj.
Ponekad mi se čini kako neki desničarski zastupnici u Saboru koji su bili bliski s Tuđmanom nisu bili zadovoljni smjerom u kojem je politika krenula radnih 90ih. Prema riječima pokojne zastupnice HDZ-a Vere Stanić, retorika polarizacije i revanšizma uvijek je bila nametnuta od strane, i tada vladajućeg HDZ-a, a način dovlačenja birača iz Hercegovine i dijaspore da glasaju u Hrvatskoj kako bi dva puta ostvarili pravo glasa na jednim izborima bio je recept prema kojemu je Tuđman dobiva sve izbore tih 90ih, Sanader 00ih, a Kolinda, Karamarko i Plenković 2010ih.
Mlađe generacije desničarskih aktivista poput Jandrokovića učila je od svojih starijih mentora. Za njih je usijana retorika i lažiranje izbornih rezultata predstavljalo više od kampanjske strategije. Njima politika nije bila profesija kojim se bave zbog javnog interesa, već privatni probitak do fotelja.
To su ljudi kojima se ne smije vjerovati kada kažu da nema novih poreza ili da BDP raste. Oni svojim ljigavim pojavama, bahatim stilom i pretjeranim osjećajem za grabež i bez da išta naprave izazivaju mučninu u većini dalmatskog bića. Ta nova generacija sablasno je podsjećalo na ministre u Francovoj vladi. Slično je bilo i s njihovim „ljevičarskim“ pandanima.
No, za razliku od SDP-a ta su nova lica desničarske opcije politiku vidjela samo kao sraz između dviju suprostavljenih opcija, kao borbu dobra i zla, gdje su desno dobro, a „lijevo“ zlo. Vođe desne strane stali su smišljati svojevrsne testove, popise za provjeru pravovjernosti što je dovelo do toga da je HDZ gotovo nestao sa političke scene početkom 2000. i 2011. Čistka koju je u HDZ-u proveo Ivo Sanader dokaz je da bez kulta ličnosti jaka desna opcija ne postoji. Trebao se izgraditi novi kult ličnosti. To je bilo najlakše da se HDZ sliže s braniteljima, pogotovo onima lažnima u trenucima kada je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije počeo odašiljati tužbe i raspisivati tjeralice za onim pripadnicima ZNG-a, kasnije HV-a koji su počinili ratne zločine, bilo na području RH, bilo na području BiH.
U takvim političkim okolnostima, izborna pobjeda HDZ-a bila je neminovna, jer politički podobni mediji nisu obraćali pažnju da je država napokon izišla iz recesije u koju je ušla zadiranjem Tuđmanove zločinačke bagre u mirovinske fondove 1990., i protuustavne privatizacije na koju se nakalemio rat, ali su redovito izvještavali sa svakog skupa HDZ-a u kojem su se legitimno izabrani predstavnici vlasti, Ivica Račan i Stjepan Mesić, proglašavali izdajnicima države.
Doprinos Stjepana Mesića jedinstven je po tome što je nastojao nadići ideološki jaz između desnice i „ljevice“, uvidjevši nove konotacije značenja lijevo i desno i da su te etikete neprikladne za hvatanje u koštac s problemima s kojima se RH, a pogotovo Dalmacija počela suočavati: početak masovnog odlaska iz Dalmacije, početak novog pada gospodarstvenih aktivnosti u jesen 2007., poteškoće u otvaranju države prema euroatlantskim integracijama, kršenje ljudskih prava, pogotovo manjinskih i radničkih prava, te urgirajući na institucije da se napokon uhvate posla. Tijekom prve kampanje, nije bilo nikakvih problema. Pretendenti za mjesto predsjednika države nisu bili suviše ozbiljni da bi mu bila prijetnja.
No, za vrijeme te kampanje prvi put je spomenuo kako je ovakav model lokalne samouprave koju Hrvatska ima zakonom iz 1992. nije dobar i nije održiv. Predložio je regionalizaciju države na pet regija sa Zagrebom kao šestom, svojevrsnom, metro-regijom. Iako naizgled dobro rješenje, ipak bolje od ovoga što Hrvatska trenutno ima, model negira povijesne, zemljopisne, kulturne, gospodarske i druge činjenice koje jednu regiju čine regijom. No, iako na prvi pogled model jest dobar nisu dobro razrađene granice regija kao ni njihove ovlasti.
Nakon promjene Ustava između 2000. i 2002. godine Predsjednik Republike ostaje bez mnogih ovlasti, te se RH iz polupredsjedničkog sustava pretvara u kancelarski sustav vladavine u kojem je uloga Parlamenta, Sabora, svedena na puko štancanje novih zakona. Narod u Dalmaciji je tako instinktivno uvidio kako su politička obećanja, pogotovo od 2003. do danas, lažna. U tom trenutku prosvjetljenja Dalmatinci su shvatili kako je vladina potrošnja i regulacija, kada bi ih se osmislilo na valjan način, mogle poslužiti kao ključni elementi gospodarskog rasta i razvoja.
Tom shvaćanju posebno je doprinijela gospodarska kriza koja je Hrvatskom vladala od sredine 2007. do početka 2015. Umjesto da centralna banka koči protok financijskih sredstava njih treba pustiti u opticaj. Većem rastu gospodarstva i socijalnoj pravdi može pomoći i regulacija gospodarskih uvjeta i veća fiskalna disciplina. No jedno Dalmatinci nisu shvatili: da za borbu protiv siromaštva, osim društvene angažiranosti potrebna je, nužna je, i velika osobna angažiranost i odgovornost svakog pojedinca.
Pred kraj mandata predsjednika Mesića, koji je zapamćen samo po pričaju viceva i podilaženju ustaštvu početkom 90ih, te navodnoj veleizdaji zbog davanja iskaza ICTY-u pod subpoenom, država je bila u velikoj političkoj i ekonomskoj krizi. BDP na razini od -11,5% i duboka podijeljenost društva bez prave ekonomske strategije, s nesposobnom Vladom iz koje je premijer pobjegao od kaznenog progona, javnost se još jednom uvjerila kako glasanje protiv, a ne za ne donosi nikakve koristi. U političkom smislu, Mesić je bio predsjednik po mjeri svakog pojedinog građanina Republike Hrvatske, predsjednik koji čvrsto upravlja zemljom u okviru svojih ustavnih ovlasti, koji podilazi narodu i koji je svojim diplomatskim taktikama uspio ostvariti nužno – primitak R. Hrvatske u NATO, te vodio prema primitku R. Hrvatske u Europsku Uniju. Unatoč gospodarskom procvatu u 7 godina njegova mandata, koji je zaustavljen lošim odnosom prema gospodarstvu tada vladajuće HDZ-ove koalicije, govorilo je nešto o poteškoćama demografske naravi s kojima se Dalmacija počinje suočavati.
Duboka gospodarska kriza koja je zbog pljačke materijalnih dobara iz razdoblja vladavine Ive Sanadera i uništavanje industrije početkom 90ih pod krinkom rata svjedočilo je o vještini kojom su četiri stranke na čelu s SDP-om uspjelo konsolidirati svoje redove i u jesen 2011. bez ikakvih problema osvojiti vlast. Ni deblokiranje pregovora o pristupanju Hrvatske EU, ni sam čin potpisivanja Pristupnog ugovora nisu uspjeli spasiti HDZ od kraha. Nezadovoljstvu naroda HDZ-om potaknula je najava novog Zakona o radu koji je trebao dodatno dokinuti prava radnika, kao i krizni porez koji je pogodio najsiromašnije dok se bogatima i podobnima i dalje davalo. Možda su 2011. građani Dalmacije najrazboritije birali, ovaj puta nisu glasali „ZA“ ili „PROTIV“ određene političke opcije, već ZA bolji život.
Uvidjevši prijetnju koju je Zoran Milanović predstavljao za viziju dugoročne desničarske većine u Saboru, što pojašnjava silinu kojom su se na njega obrušili, HDZ u suradnji s crkvom stvara nekoliko satelitskih udruga (Grozd, Hrast, U ime obitelji, Živi zid i Pametno) od kojih će neke kasnije prerasti u političke stranke, koje su imale za cilj, svaka na svom polju, slomiti ideju socijaldemokracije i na taj način na neizravan način nagovoriti birače da ne glasaju za „Kukuriku koaliciju“. Jasno je zašto su toliko desničari uložili vremena, truda i novca napadajući predstavnike Kukuriku koalicije, prvenstveno Zorana Milanovića i Željka Jovanovića. Uz učestalo ponavljanje i zanemarivanje činjenica, ovaj dvojac se pokušalo pokazati kao utjelovljenje onih obilježja razdoblja 80ih godina koja su pridonijela zamahu demokratskog pokreta. No, kada nisu uspjeli u tome strelice su okrenuli prema novom predsjedniku RH – Ivi Josipoviću. Najprimjereniji naziv koji su mu mogli prišiti jest lignja, jer na njegovoj besprijekornoj karijeri sveučilišnog profesora, građanina RH, supruga i oca nisu mogli naći nikakve mrlje.
Iako su građani 2011. glasali za bolji život, on im u predizbornoj kampanji nije obećan. Vlada koja je došla na vlast, bila je pred ogromnim problemima. Kriza koja je započela u jesen 2007. zadala je veliki udarac radništvu, pogotovo u Dalmaciji; smanjenje gospodarske aktivnosti koje je generiralo sve više nezaposlenih i otvaranje prema EU dovelo je do povećanog tržišta nekretnina; nastavak masovnog iseljenja, tradicionalno negativističan stav prema svemu osiguralo je još jednu pobjedu desne opcije na europskim izborima 2013. i 2014. i lokalnim izborima 2013., potresi unutar SDP-a, pogotovo u slučaju Mirele Holy i nedostatna suradnja između Vlade, Sabora i predsjednika Josipovića smanjivalo je rejting vladajućoj koaliciji. Zanimljivo, unutar vladajuće koalicije najpopularniji je bio IDS.
Comments