Kada razmišljam o svemu tome, ne mogu se oteti dojmu što je rekao Barack Obama: „Politika današnjice pati od zastoja u razvoju!“ Unatoč jednopartijskom režimu za vrijeme socijalističke Hrvatske, politika je prolazila svoj razvojnu put.
Čak i za vrijeme Tuđmanove diktature 90ih, politika je prolazila određene evolucijske faze. KPH-SKH se raspao, njegovi članovi su osnovali nove stranke ili su prešli u novoosnovane stranke prema svojim preferencama. Neke su uspješno prošle taj razvoj, neke su zaostale. Oni koji su se uspješno razvile formirale su vlast, bile samostalno, bilo u koaliciji, one koje su zaostale ostale su na marginama političke scene. No, od 2003., pogotovo od početka krize 2007. do danas politika u Republici Hrvatskoj se nalazi u političkoj retardaciji. Političari na vlasti, pogotovo u lokalnim sredinama, ne suočavaju se s problemima koje pod hitno trebaju riješiti, gospodarstvo propada jer nema dobro osmišljenih planova, pa tako ljudi mogu ostati bez ičega unatoč cjeloživotnom napornom radu.
Za generaciju političara koja dolazi, koja je rođena 70ih i 80ih i kao takva se podizala u komforu, iskustva starijih političara bi trebala biti negativna. Odnosi Tuđmana, Sanadera, Kosor i Milanovića prema svome biračkom tijelu, kao i predsjednički izbori 2014./2015., te parlamentarni izbori 2015. i 2016. čini se da gledam kakav psihološki thriller s elementima horrora. Sve to izgleda kao kakva trećerazredna day-time sapunica prebačena na političku pozornicu. Slobode izborene 60ih spojene s demokratskim i liberalnim procesima u 80ima, trebale su učiniti Dalmaciju boljim mjestom za život. No, traume iz 90ih, ostavit će trag koji se nikakvom psihoanalizom neće moći izliječiti.
Iz svega ovoga možemo zaključiti kako je najbolji političar u Hrvatskoj bio Ivica Račan. Teško je povjerovati kako će ijedna desna ili ova falša lijeva opcija u Hrvatskoj ikada iznjedriti političara njegovog kalibra, koji bi nastavio gdje je on stao. Izvući državu iz međunarodne izolacije, podignuti BDP s -15% na +5,8%, otvarati radna mjesta, puniti državni proračun, ne ulaziti u sukob s drugom stranom, a biti stalno pod paljbom te druge strane, biti dovoljno hrabar kako bi zaštitio manjinska prava; krajem 80ih i početkom 90ih dovoljno pametan da vodi R. Hrvatsku prema samostalnosti vješto izbjegavajući sukob s Miloševićem koji je jedva čekao malu iskru da započne rat. Realno, moguće je da se takva vođa na desnici pojavi. No, pod pretpostavkom da se on i pojavi ostaje činjenica da se u 14 godina od Račanove vlasti štošta promijenilo. Ipak, prosto sumnjam da se nešto takvo može dogoditi.
Ne zbog toga što nemam vjere prema desnici, već stoga što na desnici ne vidim osobu koja će se držati tradicionalnog ekonomskog konzervativizma: umjerenosti, odricanja, suzdržavanja. Na desnici ne vidim ni muškarce ni žene koji uviđaju kako je gomilanje dugova u svrhu financiranja proračunskih rupa iracionalan potez, koji neće uništavati radništvo da bi financirao neuspjeli ekonomski projekt zvan Agrokor, koji shvaćaju da je glomazna država teret, koji shvaćaju kako se bogatima treba nabiti veće poreze, a siromašnima manje, da je sekularna država pravilo koje štiti i državu i crkvu od negativnih utjecaja jedne na drugu, da se zaštita prirode i ljudskih prava ne mora kositi, da se unutarnja i vanjska politika mora bazirati na materijalnim dokazima, ne na puku jeftinu, odavno prokljuvanu demagogiju, koji neće štititi neonacističkog revača Thompsona...
No, takvih konzervativnih, zdravih desničara u Hrvatskoj nema. Bar ih nije bilo 90ih, 2000ih, pa ih nema ni sada 2010ih. Umjesto zdravih desničara, ono što danas imamo u HDZ-u jest isključivo želja za vladanjem, pokušaj ostvarivanja apsolutne moći i kleptomanija. U glavama članova i glasača HDZ-a, koji sebe definira kao demokršćansku stranku, umjesto zdrave desnice prisutan je čudan, gotovo frankenštajnski spoj komunističkih etatističkih ideja s neoliberalizmom.
U njihovim glavama ne postoji ideja o pravednom društvu koji se ostvaruje radom, redom i disciplinom, već ideja o apsolutnoj religijskoj istini, pljački javnih dobara i kaosu. Ova karakteristika klasičnog kršćanskog fašizma, pokreta koji je sve utjecajniji zbog pokroviteljstva RKC koja iz državnog proračuna, od novaca koje uplaćuju i vjernici i nevjernici, i katolici i pravoslavci, i heteroseksualci i homoseksualci, i stari i mladi dobiva više od 1,5 milijarde kuna, žele pretvoriti Hrvatsku u vatikansku koloniju. To je pokret koji ustraje na tome da R. Hrvatskom, koja je prema Ustavu sekularna država, treba vladati crkva gazeći sve izvore znanja, pogotovo ona znanja dobivene egzaktnim znanstvenim istraživanjima.
Među članovima i glasačima desnih političkih opcija, postoji i nepovjerenje u one ljude koji su na vlast došli poštenim i slobodnim izborim procesima, te određena vrsta nepovjerenja prema institucijama, pogotovo prema nacionalnoj Vladi i Parlamentu. Naravno, i u redovima realne ljevice također ima onih koji teže određenom fanatizmu. No, za razliku od ovih s desnice, ovi s ljevice se vrte na marginama političkih zbivanja, nema ih u medijima, ali uživaju veliku potporu na društvenim mrežama. Prevlast regionalnih, etničkih, religijskih, gospodarskih i drugih razlika unutar „ljevice“ sprječavaju SDP da se znatnije udalji od centra, kao što se HDZ svojim fundamentalizmom i militarizmom nikada nije uspio približiti centru.
Mi istinski demokrati i socijaldemokrati postajemo sve više zbunjeni. Među onima koji sebe nazivaju demokratima možete naći svega: od rigidnih komunista koji nisu evoluirali i tako zaostali u 1948., preko kvazi socijalista koji misle da je socijalizam samo sjediti na Rivi i čekat kad će ti tko platit kavu, do onih koji su slizani s liberalističkim interesnim skupinama. Svi takvi su odavno već istrošeni, no unatoč tome ne priznaju da im je potrebna svježa krv kako bi demokratska ideja krenula naprijed.
Demokratima nisu potrebni ni komunisti, ni socijalisti ni liberali, potrebne su im svježe ideje čija će realizacija značiti rad za opće dobro. Potrebne su ideje koje će spojiti dalmatsku tradiciju s globalizacijskim trendovima, te se tako uhvatiti u koštac s genima koji ne dopuštaju napredak. Težiti ka zdravom društvu nije stvar pozicioniranosti na političkoj lepezi, već zdravog razuma. Zakopavanje u rovovima „ljevice“ potpuno je isto kao i zakopavanje u rovovima desnice. Po tome se „ljevica“ nimalo ne razlikuje od desnice. Jedino gdje je „ljevica“ drugačija od desnice je u tome što predlaže rješenja za pitanja koje muči obrazovanje, zdravstvo, energetiku, pa čak i nacionalnu sigurnost, no kada dođu na vlast ne znaju ili ne mogu, a nerijetko i ne žele te vlastite ideje sprovesti u djelo.
Najvećim dijelom, oni koji sebe nazivaju demokratima su postali puki reakcionisti. Reagirajući na sve oko sebe, doimaju se kao paranoidna bića. Reagiraju na sve što vlada predloži i ismijavaju one koji predlože rješenja za loše poteze vlasti. Također u sve većoj mjeri, oni koji sebe nazivaju demokratima, pokušavaju parirati članovima dobro organiziranih desničarskih organizacija, a ne žele sami zasukati rukave kako bi se uhvatili u koštac s problemima koje je desnica ostavila u Dalmaciji. Određene predrasude kruže među demokratima u Dalmaciji: od toga da desničari pobjeđuju isključivo zbog slizanosti s izbornim povjerenstvom, da su Dalmaciju bacili na koljena i neće stati dok joj ne odrube glavu, da u desnim strankama vlada izrazita diktatura, pa čak i tiranija. Neke od tih predrasuda su se s vremenom pokazale istinitima.
No, kada „lijeva“ opcija izgubi na izborima, demokrati žive u nadi da će krenuti afere koje sadržavaju elemente kaznenih djela, kada se to ne dogodi „lijevi“ aktivisti postaju izrazito frustrirani. Jasna mi je ta njihova frustracija, no pitam se jesu li svjesni toga da je njihov nerad i učmalost dovelo do toga da desničari drže sve konce države u svojim rukama? Jesu li svjesni toga da je „ljevica“ previše rascjepkana i da ne postoji jedna zajednička ideologija koja bi mogla ujediniti sve „lijeve“ opcije u zajednički nastup protiv njima toliko mrske desnice?
Pitam se i to, jesu li „ljevičari“ svjesni kako njihove strategije nisu u skladu s vremenom u kojem se nalazimo? Svjesna sam da ideja Dalmacije nije svakome u srcu. Mnogi je smatraju cijepanjem R. Hrvatske, države koja je u krvavom ratu, ali pukom slučajnošću, dobila svoju nezavisnost, ali „ljevici“ u Dalmaciji bi to trebala biti nit vodilja. Ideja demokratske Dalmacije koja će biti znanstveno i tehnološki napredna; regija visokog standarda, u kojoj će živjeti slobodni i sretni ljudi; regija kojoj će ostajati sva sredstva koja se u njoj ostvare, regija iz koje se više neće iseljavati, već useljavati; regija u kojoj se ne gaze radnička i manjinska prava, već će ih štititi bi trebala okupiti onu istinsku ljevicu koja ima cilj za koji se treba boriti na političkoj areni. Uvjerena sam kako bi ta ideja pala na plodno tlo i donijelo priliku nama demokratima da upravljamo našom regijom i izvučemo je iz gliba u koji je upala 1990.
No, upravo ta regionalna ideja je ono što razjedinjuje demokrate, jer nitko od njih ne želi biti optužen za razbijanje države. Takav način razmišljanja sputava ostvarivanje sna generacija Dalmatinaca – da Dalmacija opet bude samouprava potpuno nezavisna u svome djelovanju i financiranju. U trenucima kada je mirovinski fond pred kolapsom, a sustav zdravstvenog osiguranja urušen, Dalmatinci se pitaju što napraviti umjesto da prihvate već gotov i u svijetu priznat politički program, stanu pod zajedničku kapu i krenu prema ostvarivanju ciljeva iz tog programa. Upravo je takvo pasivno razmišljanje dovelo Dalmaciju u poziciju najsiromašnije regije iz koje se ljudi masovno iseljavaju i otvaraju prostor onima koji su nedostojni Dalmacije da i dalje njome vladaju. To za desnicu nije problem. Desnica je namjero polarizirala političku scenu kako bi udaljila biračko tijelo od biračkih kutija, ali i od države.
Za nas koji znamo kako samo autonomne i ravnopravne regije mogu dovesti do razvoja ekonomije i jačanja srednjeg sloja biračko tijelo koje ne vidi prednosti u regionalizmu nije zadovoljavajuće. Ono što nama treba je velika većina Dalmatinaca koji će se aktivno angažirati u projektima obnove dalmatinske samobitnosti i koji shvaćaju prednost zajedništva, te bi javne interese stavili ispred privatnih interesa.
Nemam iluzija da će stvaranje snažnog regionalnog pokreta u Dalmaciji proći bez problema. No, to je naša zadaća. Mi to moramo ostvariti, stoga jer će to značiti rješavanje zadaće pune problema koji muče Dalmaciju. Rješavanje tih nagomilanih problema neće biti lako, zahtijevat će teške odluke te puno krvi i znoja. Zahtijevat će i nove ideje, a ako vođe pokreta ne budu dovoljno otvoreni za njih nećemo biti u stanju mijenjati stavove i osjećaje prema stvarnoj situaciji u Dalmaciji. Bez otvorenosti vođa za nove ideje nećemo imati ni podršku javnosti za osmišljavanje politika koje su dorasle problemu. Bez prihvaćanja novih ideja nećemo imati mogućnost obnavljanja upropaštenog mirovinskog fonda, sustava zdravstvene skrbi i obrazovnog sustava, a nećemo moći razraditi ni strategije kako bismo građane Dalmacije izvukli iz sveopćeg siromaštva.
Nisam baš ljubiteljica kompjutora i internetskih čudesa. Više volim pročitati dobru knjigu, a Internet smatram nužnim zlom. Od društvenih mreža načešće koristim facebook, i to samo za promociju dalmatinskog jezika i dalmatinske političke ideje, a od nedavno kako bih malo zabavila ljude s pjesmama koje su Dalmaciji došli na #1 top ljestvica prodaje singlova.
No, kada sam 2008. na facebooku javno rekla kako su neke stvari koje govori Ivo Sanader ispravne, što se kasnije i u političkoj praksi pokazalo točnim, moji facebook „prijatelji“ bacili su drvlje i kamenje po meni.
Iako nisam pobornica HDZ-a više sam puta došla do zaključka da određene stvari koje rade i nisu toliko loše. Samo, kada je hrvatska politička scena u pitanju moramo se u pitati u moralnost namjera kojima hrvatski političari žele napraviti išta za javno dobro. Ta polemika oko poteza Ive Sanadera dovela me do toga da sam počela cijeniti i virtualnu razmjenu mišljenja, iako i dalje preferiram onu lice u lice. U takvoj razmjeni mišljenja svaki čovjek kaže ono što želi. Neki razborito i kulturno, neki pribjegavaju uvredama, jer očito ne znaju ništa bolje za reći. Najviše je bilo onih koji su smatrali, mnogi i danas tako smatraju, da sam pretjerani idealist, jer da od ideje regionalizma neće biti ništa.
Velika je mogućnost da oni koji me kritiziraju su u pravu. Možda podjarmljivanje političke podijeljenosti i neizdržive centralizacije naprosto nije moguće. Ili je trivijalizacija politike sa HDZ0-vih udrugama: Most, Živi Zid, Pametno i tko zna kime sve ne dosegla stadij ludila, pa je jedina uputnica biti trajno zaključan u umobolnici. Birači odavno politiku doživljavaju ili kao vid zabave ili kao neki užasan cirkus u kojemu klanunovi nisu namijenjeni da ljudima olakšaju dušu, već da ga rasparaju od glave do pete kao u nekom izopačenom romanu Stephena Kinga.
A to je zato jer narod shvaća da političari u R. Hrvatskoj ne primaju ogromne plaće da brinu za probleme malog čovjeka, već sjede u Vladi, Saboru i Nadzornim odborima kako bi branio interese određenih lobbya koji rade za određene velike kompanije ili određene centre moći. Iako tako shvaćaju birači, ipak, oblače crvena i plava odijela te odlaze na imaginarno bojište kako bi ćorcima pucali na protivnike, dok će predstavnici i crvenih i plavih nakon svađe u Saboru otići u saborski restoran i zajedno ručati za 9 kuna uz minimalnu plaću od 20,000 Kn.
Unatoč svemu, vjerujem kako u Dalmaciji i dalje ima onih ljudi koji su dovoljno inteligentni, dovoljno obrazovani, dovoljno odrasli da pomire „lijeve“ i desne opcije i kojima ne smeta što je njihov susjed ili radni kolega ili poznanik pristaša neke sasvim druge političke ideje. Jedan od takvih je moj prijatelj Vedran Bralić, koji se jako dobro slaže s jednim mlađim muškarcem iz Kaštela koji je više nego ekstremno desno orijentiran. Zamišljam ih nekada kako prijateljski, bez tenzija diskutiraju o problemima Dalmacije. Zapitam se nekada kako teku ti razgovori. Osobno se nadam da i Vedranov sugovornik misli kako je diskriminacija pogrešna, kako je revidirnje povijesti koje je krenulo krajem 80ih loše za cijelo društvo, smatra da jednonacionalne države vode u smrt same nacije kao takve.
Nekada zamišljam mladog Srbina, pravoslavca, koji sa svojom suprugom i djecom dolazi na imanje svojih roditelja iz kojeg su protjerani u ljeto 1995. i na svome zemljištu nalazi duge ljude, sasvim jednu drugu obitelj. Zamišljam mladu obrazovanu Korčulanku koja želi proširiti obiteljski biznis, a koja je umorna od države jer je ne želi zaštititi od banaka koji joj ne žele odobriti sredstva jer nema nekretnina koje bi stavila pod hipoteku. Zamišljam i sredovječnu nastavnicu u jednoj Dubrovačkoj školi koja je platila svome sinu promjenu spola u Beogradu, jer se u hrvatskoj takve usluge ne pružaju, zaštitara koji je završio težak fakultet, a koji radi taj ponižavajući posao, samo zato jer nema političku vezu da radi u struci i imati dovoljno kako bi skrbio o svojoj djeci.
Vjerujem da svi oni iščekuju dan kada će nastupiti ona politika koja će uspjeti uspostaviti balans između nadanja i snova s jedne strane i realizacije tih istih nada i snova s druge strane. No, svi ti ljudi moraju znati, ako žele promjene na bolje tada moraju raditi na tome da takva opcija se organizira i jednom dođe na vlast. Očekujem od ljudi da se urazume i da se priključe opciji koja će razlikovati dogmu od zdravog razuma i realizacije, odgovornost od neodgovornosti, vrijednosti od negativizma.
Comments