Cvit čežnje - 8. dio

II. poglavlje Vrednote

U glavnom gradu Dalmacije, gradu u kojem je između 1861. i 1918. zasjedao Dalmatinski sabor sam prvi i zadnji put bila u proljeće 1985. kada sam bila s razredom na izletu u Zadar.

Bilo je to turbulentno vrijeme. Samo par godina od smrti Josipa Broza država je bila u rasulu. Tog dana Milka Planinc je po tko zna koji put ucijenila zastupnike u Federalnoj skupštini da će dati mandat na raspolaganje ako ne podrže njen program reformi. U tom njenom programu našlo se i smanjenje stipendija za studente iz Dalmacije ako će studirati na sveučilištu u Splitu. Stipendije bi se normalno povećale za osobe koji studiraju na drugim sveučilištima u Jugoslaviji.

Studenti su odmah reagirali – zaprijetili su Vladi kako će početi s potpisivanjem peticije protiv smanjivanja stipendija ukoliko se u roku od 24 sata ne povuče ova sramotna odluka. Većina njih je u Split došla studirati iz ruralnih krajeva dalmatinskog zaleđa ili s otoka i jedva su preživljavali iz mjeseca u mjesec sa mizernom stipendijom, ako su je uopće imali pravo koristiti. Najveći broj njih bili su prvi u svojim obiteljima koji su studirali i nisu željeli odustati od studiranja, samo zbog toga što država nema sluha za njihove probleme. Posjet Zadru bio je kratak. Samo nekoliko sati. Uglavnom smo šetali Rivom, Forumom, Kalelargom, slikavali se pored bunara i penjali na Donat. Kolege iz razreda ismijavali su govor prolaznika. Posjet „Maraski“, normalno, nije prošao bez incidenta, a moja prijateljica Milica upala je u more kada smo došli do Foše. Jadnica nije znala plivati, pa se sva uspaničarila. Da nije bilo nekog barbe Milica bi se vjerojatno utopila, jer učiteljica nije dala Vjeranu i razrednom atleti – Marku – da pokušaju spasiti Milicu.

Normalno, odmah nakon što je bezimeni barba izvukao Milicu iz mora, učiteljica se svim svojim pedagoškim metodama izderala na nju. Kao predsjednica razreda pokušala sam reagirati i reći kako Milica nije kriva, već Iko koji ju je gurnuo, no nisam uspjela u svojoj nakani. Šetnja prema Foši bila je pri samom kraju našeg posjeta Zadru, jer nas je učiteljica zaboravila tamo povesti kada je trebalo, pa smo još jednom prolazili preko cijelog Poluotoka, ka kakve budaletine.

Kako bi bio lijep i topao dan odvojili smo malo vremena da se vratimo na Rivu, na suce, kako bi se Milica osušila bar malo.  Vrativši se na Rivu stali smo ispod zgrade Rektorata. Dok smo stajali tako opijeni  suncem koje se spremalo zapasti između otoka divila sam se, ne toliko Zadru koji je svako toliko ugošćivao zastupnike Dalmatinskog sabora, već demokraciji sredine XIX. stoljeća. Zamišljala sam Bionija, Baiamontija, Albertija, Galvanija, Marasovića, Deškovića i ostale kako raspravljaju o boljitku Dalmacije.

Voljela bih da sam mogla biti među svim tim slavnim ljudima kada su sklapali Sporazum protiv mađarskog i talijanskog pokušaja da zauzmu Dalmaciju. Nisam mogla ni sanjati kako ću jednog dana, i to u svojoj desetoj godini, posjetiti glavni grad  regije u kojem se 60ak godina usmjeravao i politički i društveni život u Dalmaciji. Tada sam pomislila kako otvorenost i  okupanost suncem ovog prekrasnog grada govori nešto o Dalmaciji, Dalmatinima, dalmatskom samopouzdanju i dalmatskoj tradiciji kao demokratske regije koja je oduvijek prihvaćala ljude svih jezika, vjeroispovijesti i boje kože. Nadala sam se kako ona utjelovljuje zamisli koje su naši preci imali u svojim glavama kada su ulazili u njega: vođe nisu i ne smiju biti različiti od onih kojima vladaju; kako su i oni podložni pravnim dokumentima i našem konsenzusu. No, sve se promijenilo na gore 1870. Danas, 32 godine poslije, približiti se Zadru više se ne čini izglednim. Kada smo Vjeran i ja došli u Pariz zakleli smo se kako više nikada nećemo vratiti u Dalmaciju, dok se ne procesuiraju ubojice naših roditelja i bar ne dok Dalmacija ne postane integrirana autonomna regija s ovlastima kakve su prema Ustavu Jugoslavije iz 1974. imale jugoslavenske autonomne pokrajine. S druge strane, u tom gradu danas, ne postoji više zgrada Dalmatinskog sabora, odnosno crkva sv. Antuna u kojoj je Sabor zasjedao.

Danas više Dalmatinskog sabora nema, ovim gradom i cijelo regijom danas vladaju neke druge, od naroda omrznute, institucije nazvane – županijama. Stoga se ne čudim što je unutrašnjost Dalmacije kao regije potpuno devastirano, otoci izbetonirani zbog turističkih i inih „opravdanih“ razloga, a obala grca u problemima otoka i unutrašnjosti. Ne bih se začudila da se danas zadarskom Rivom više ne može proći, jer je neki hohštapler, ovaj… bogataš, „uložio“ u pomorsko dobro pa mu gradske vlasti dopustile da zatvori šetnicu. U toplo svibanjsko predvečerje, u trenutku kada smo napuštali zadarsku Rivu, više nije bilo ljudi u gradu. Dok smo se kretali prema  našem autobusu bacim posljednji pogled prema Poluotoku i osjetim žaljenje za vremenima kojih više nema. 

Dugo sam po internetu i drugim kanalima tražila fotografije Dalmatinskog sabora, no nikada nisam uspjela u toj namjeri. Znam da je zgrada srušena u savezničkom bombardiranju 1944.

No, prosto sumnjam kako su izgorjele baš sve fotografije. Kako je prostor u kojem je Sabor zasjedao nekoć bila crkva, prosto sumnjam da je njegova unutrašnjost bila nešto posebno sjajna. Vjerujem da se dobro održavalo. Ne znam ni kolika je ta zgrada bila, je li zimi bilo hladno, kako su se grijali, ni jesu li klupe bile postavljene u oblik aule kako što je to slučaj s modernim Parlamentima.

No, dok razmišljam o tome, pitam se kakve su odluke donosili i kakve su ovlasti imali. Zamišljala sam Lapennu kako kroči tom dvoranom, Baiamontija koji razmišlja kako se oduprijeti talijanskom iredentizmu i hrvatskom nacionalizmu u povojima, Duplančića koji pokušava riješiti problem s Mađarima, Radmana koji je morao istrčati krvav na ulicu tražeći da ga se preveze u bolnicu, jer ga je Pavlinović mlatnuo po nosu. Nekad se zapitam kako bi, da je dalmatinska autonomija opstala, umjesto da je na prevaru i nedemokratskim sredstvima ukinuta, izgledao dalmatinski Parlament.

Bi li i dalje bio na istom mjestu, u crkvi sv. Antuna u Zadru ili bi se u međuvremenu napravila neka nova, modernija zgrada? Bi li i dalje bilo samo 43 zastupnika kao što ih je bilo i onda? Bi li se bespotrebno svi sa svakim svađali kao što se to radi u Hrvatskom saboru ili bi se rasprava vodila dostojanstvenije, demokratičnije i kvalitetnije. Pitam se bi li predsjednik Sabora morao dati ostavku prisiljen od strane korumpiranih članova Vlade, ili bi unatoč događanjima priveo mirno svoj mandat kraju? Pitam se što bi danas radili neki novi Lapenne, Baiamontiji, Duplančići? Bi li neki novi Radman tražio liječničku pomoć, jer ga je neki nadrkani nacionalist iz čista mira zdimio šakom u glavu.

Nemam odgovore na sva ta pitanja, ali znam da je težnja većine dalmatskog naroda, imati svoju autonomiju što znači autonomno i suvereno vladati na svom teritoriju – ono što neki sa sjevera, ali i s juga preziru. Bila nova ili stara zgrada, u Zadru ili Vrgorcu sasvim je sve jedno. Onome tko želi vidjeti Dalmaciju kao prosperitetnu regiju unutar Republike Hrvatske jasno je kako moramo zbiti svoje redove i krenuti naprijed u ostvarenje svoga cilja.

Iako će ove moje riječi biti dočekane na nož, svi znamo da je takav čin nužan kako bi sačuvali i ono malo što se u Dalmaciji sačuvati da. Ne radi se ovdje o želji za vlašću, već o zdravom razumu. Ovdje se radi o tome što je nužno učiniti kako Dalmacija ne bi, po tko zna koji put u povijesti, bila oglodana do kosti od krvoločnih zvijeri kojima nije stalo ni do čega osim do osobnog probitka. 

Nekako sam ogladnjela, pa sam otišla na kratku pauzu. Ušla sam u susjedni hangar gdje je Vjeran lupao po kompjutoru ljut jer je otkrio kako je pola slova A, kojeg smo popisali do zadovoljavajuće razine, nestalo iz sustava. Nikada ga prije nisam vidjela ovakvog. Taj spoj bijesa, tuge i pokušaja da shvati kako se sve to zbilo pomiješalo se s razočaranjem što je odavalo jezivu sliku zgodnog crvenokosog muškarca kojemu kao da su sve lađe potonule.

Vjeran inače dopadljiv čovjek, pronicljiv i discipliniran, izravan i samozatajan, organiziran i savršeno pedantan sada je bio sve suprotno od toga. U njegovim lošim trenucima obično bih mu pristupila, čvrsto ga zagrlila i poljubila u obraz. Ali, sada nisam znala kako mu pristupiti. Bilo me čak malo strah. Ustuknula sam i krenula prema „svom“ hangaru kako bih marendala.

No, vrativši se u hangar nisam mogla jesti. Zabrinutost za Vjerana mi nije dalo mira. Pokušala sam opet krenuti prema njemu, ali bilo me, slobodno mogu reći, strah. Približila sam se stjenki hangara i naćulila uši kako bih čula što se događa u susjednom hangaru. I dalje sam čula beštimanje i lupanje. Rekla sam sebi kako ću ga posjetit malo poslije, kada se situacija smiri.

U trenucima koji su trebali rezultirati zajedničkom marendom mene i moga brata blizanca sjedila sam sama u hangaru piljeći u prazno. Iz tog tupila trgne me ruka na leđima. Okrenula sam se mirno i vidjela Marcela, Inu, Frédérica, Marie, Laetitiu i Sylvie kako stoje ispred mene i gledaju me tuplje nego li sam ja njih gledala. Marcel je sjeo na jednu od onih drvenih kutija i otvorio svoj paket u kojemu je stajao ručak, no odmah potom ga zatvorio. Marie je srkala nekakav sokić, a Frédéric prčkao po svome mobitelu. Sylvie je stala pričati o tome kako je njen drugi muž znao biti toliko bijesan da ovo kako se Vjeran sada ponaša nije ništa kako je njen Luc znao bjesnjeti. Posebno je ludio kada se vratio iz rata u Libiji, vjerojatno PTSP ga je učinio maknutim. Inače prije nije bio takav. On je bio miran kao bubica… Nastavljala je ona dalje svoju priču o svome savršenom drugom mužu koji svaku noć sanja nekakve ogromne zmijurine koje ga živog gutaju i kako su za to krivi svi samo ne njegovo konzumiranje razno raznih droga.

Kako bih bar malo došla k sebi izišla sam iz hangara i zatvorila oči. Upijala sam zrake toplog jesenjeg sunca i pitala se kako se vodila kampanja za Dalmatinski sabor? Je li se spominjala domovinska sigurnost? Je li se spominjala prijetnja ratom? Sustav socijalne zaštite je tek bio u povojima pa prosto sumnjam da su to spominjali, No, možda su spominjali reformu poreznog sustava. Zna se da su „Tolomaši“ bili za porezno resterećenje građana, a opterećenje bogataša, dok su unionisti bili za veće poreze građanima, a manje oporezivanje bogataša. Zanimalo me i kako su tekla sudska imenovanja: tko ih je kako i na koji način izabirao na funkcije? Jesu li unionisti zbacili sa dužnosti sve suce koje su postavili Tolomaši, kao što je to HDZ napravio 1990.?

- Marita! – začula sam glas. Otvorila sam oči i vidjela Safeta kako stoji ispred mene. – Jeli sve u redu?

Kimnula sam glavom nastojeći shvatiti što on radi tu primijetivši kako ekipa koja je prije samo par trenutaka bila u hangaru više nema. Krenula sam prema hangaru. Safet me svojim sitnim muževnim korakom pratio. Ušavši u hangar sjeo je na onu istu drvenu kutiju na kojoj je prije nekoliko trenutaka sjedio Marcel. Pogledala sam ga u oči i prvi put primijetila skroz tamno plavu, gotovo crnu s plavim odsjajem, nijansu u njima.

- Safete, - zapitala sam znatiželjno, - šta ti radiš ovdje? Nije baš pogodno vrijeme za razgovor. Vjeran ima nekakvih problema i nisam raspoložena za razgovor. Ispričaj me, ali mislim da bih trebala pomoći k bratu da riješi problem, pa nemam baš nešto vremena.

- Znam za problem, rekla mi je Sylvie sada. Ne brinem ja za Vjerana, on je veliki dečko, riješit će to što treba riješiti.

- Čuj, nemoj misliti da te ignoriram, ali od onog našeg razgovora od zadnji puta nisi mi se nikako javljao, a sada dolaziš bez najave u jako nezgodnom trenutku.

- Znam da me ne ignoriraš, Marita. Došao sam se ispričati za zadnji puta.

Ne želeći ostaviti pogrešan dojam, pretvorila sam se u uho.

- Vidi, Marita. – rekao je, ustavši se s kutije. – Znaš, nadam se da nemaš ništa protiv da popričamo.

- Ni najmanje, Safete. – procijedila sam kroz zube kimajući glavom.

- Osjećam da je pred tobom i Vjeranom blistava budućnost. Moram ti reći kako sam razgovarao s nekim ljudima u Socijalističkoj stranci koji bi vas rado vidjeli u svojim redovima. Ako postanete dio njih, možda vam pomognu u naumu da promovirate ideju o Dalmaciji kao regiji na međunarodnoj razini. Odjek koji postignete u međunarodnim vodama možda se čuje u Dalmaciji. No, oprez, jedan krivi korak, koji svi zlobno iščekuju, može vas vratiti na početne pozicije.

- Hvala na savjetu,

- Nema na čemu. Sada ionako moram ići.

Krenuo je prema izlazu iz hangara, a ja ga zamišljeno gledala kako odlazi.

- Zašto sve ovo radiš? – okrenuo se, a ja sam nastavila sumnjičavo – Čemu sve ovo?

- Nema nikakvih skrivenih namjera u svemu tome. Nema nikakve osobne koristi od ovoga. I ti i ja imamo isti san, da naše domovine budu slobodne od onih koji su je na ovakav ili onakav način oteli od nas, provodili ovakav ili onakav način teror nad stanovništvom, pokušali, kod vas i uspjeli, uništiti jezik, identitet, simbole, običaje, tradiciju duboko utkane u naša nacionalna bića. Znaš, - zastao je da bi odmah nastavio, - nakon našeg zadnjeg razgovora mnogo sam razmišljao i shvatio kako si u pravu. Kada se boriš za pravu stvar tada ne možeš i ne smiješ biti na prodaju.

- Znaš Safete, i ti si bio u pravu. Možda bih trebala biti fleksibilnija. Ova ideja sa socijalistima je jako dobra. Hvala ti na tome.

Nasmijao se i dok sam ga ispraćala iz hangara dao mi je sve podatke kome se javiti i kada. Kad je otišao svratila sam opet do Vjeranovog hangara i napravila ono što sam kanila prvi put. Zagrlila sam čvrsto svoga brata, što sam čvršće mogla, i poljubila u obraz. Tada mi je ispričao kako je gotovo cijelo slovo A nestalo iz sustava i kako je bio ljut jer sve ponovo mora popisivati cijelo jedno slovo. Srećom što se odmah doznalo i zna se tko je radio na njemu. Kazao je kako je zamolio direktora Instituta neka popriča s odgovornom osobom i on ju je otpustio, jer se otkrilo kako je namjerno to napravila jer ne priznaje nikakav dalmatski jezik. Nisam mogla vjerovati da je mala Zagrepčanka, nazovimo je Ana Horvat, koja se doimala tako simpatičnom, mogla napraviti takvu štetu. Na to je Vjeran prokomentirao kako ne može vjerovati da jedina osoba iz R. Hrvatske koja je radila s nama mogla napraviti toliko štete.