Otkako smo krenuli s idejom stvaranja regionalne stranke, mnogi nađu za shodno napadati naše ideje bez da su pročitali bar jednu stvar koju smo napisali.
Bez obzira što smo napravili devet političkih strategija u čijoj razradi su sudjelovali najveći stručnjaci koje socijalisti imaju, prosto sumnjam da je iti jedna od njih pročitana i analizirana od strane naših sljedbenika u grupi na jednoj društvenoj mreži.
No, oni smatraju da je naša ideja o stvaranju više poreznih razreda antihrvatska ideja. Kritiziraju nas zbog smišljenog programa socijalne skrbi, jer je i to antihrvatski. Bombardiraju našu energetsku politiku, jer je i to antihrvatski. Napadaju i povijesne činjenice o zastavi, grbu, himni, jeziku jer je i to valjda antihrvatski. Napadaju našu politiku obrazovanja, jer je i to antihrvatski. Napadaju doslovno sve što radimo, a da niti ne znaju o čemu se u biti radi.
Ja, u biti, te ljude koji napadaju i mene i cijelu ideju regionalizma ne smatram lošim ljudima, ali smatram kako je njihov pristup loš. Umjesto da pročitaju i proanaliziraju ono što piše u dokumentima koje stvaramo i koje javno nudimo svima, oni neargumentirano tuku po svemu što kažemo. Jer takvo je ponašanje, valjda prohrvatsko.
Ne kažem to zato što mrzim te ljude, a ne mrzim. Kažem to zato što se iz svake njihove replike na bilo koju našu javnu objavu oni ponašaju kao divlje horde troglodita koji ne žele vidjeti išta drugo od onoga što im je putem medija i s društva u kojem se kreću usađeno u njihove glave. Unatoč tome, poštujem te ljude, ali ne poštujem one koji su ih pretvorili u marionete svojih sitnih ambicija.
Protokom vremena stanje je sve gore. Pogotovo nakon izjave ilegitimne predsjedince države o tome da ljudi moraju snositi odgovornost za ono što pišu uvodeći na taj način određenu razinu cenzure. Takvi ne shvaćaju kako svaki puta kada dobijem vijest da je netko morao prekinuti školovanje jer nema dovoljno sredstava za platiti upisninu i kupiti knjige ili je netko umro jer nije imao dovoljno za platiti bolničko liječenje mi se slama srce.
Želim reći kako bi se ljudi trebali bazirati na bitno, a ne na trivijalne tričarije koje im mediji u suradnji s politikom serviraju da bi zabavljali javnost. Ja sam, bez obzira na akademske titule, posao koji obavljam, plaću koju primam i mjesto u kojem živim, samo običan čovjek, posve jednaka svima drugima. Mene isto tako muče iste vrline i mane, nesigurnost za stare dane, borba za sinov život. Jednoga dana i moj sin će biti tinejdžer.
I ja ću kao i mnogi roditelji bdjeti da budem sigurna hoće li se živ i zdrav, možda pijan ili drogiran, vratiti iz noćnog provoda. I bez obzira, volio netko moje političke ideje ili ne, i bez obzira koliko ja ustrajala na njima, smatram pokušavam, kontaktirajući sa svim tim osobama, razumjeti njihove motive za bezrazložno blaćenje. S druge strane, pitam se: kako je moguće da svi oni brane one za koje se otvoreno zna da su dobili novac od određene političke stranke za njihovo osnivanje?
U Dalmaciji, očito, nije lako ostati iskren. Ulozi u debatama su prilično niski da se razlike u gledištima moraju prenaglašavati. Odanost stranci i okruženju iz kojeg dolaziš se podrazumijeva, imperativ nije promišljanje kako riješiti problem i poštena pobjeda u debatama, već bacanje sumnje na tuđu iskrenost i vjerodostojnost. Nakon 42 godine života i svog ovog vremena koje sam provela po društvenim mrežama jasno mi je da ne mogu svi ljudi dijeliti ista stajališta i vrijednosti, ali to ne znači da sve ljude motiviraju loše namjere i da su bezobzirni i zli.
Ipak, kada te netko više puta zlonamjerno hakira kako ga ne bi mogao prestići u političkoj utrci, dovodeći masu negativnih ljudi u tvoj tabor kako bi se s tobom izrugivali i ponižavali te, te blokirali svaku mogućnost organiziranja i razvoja, a istovremeno kradući tvoj Program, Statut i druge dokumente pa ih onda pripisuju sebi i hvale se da su taj Program, kojeg su ukrali od tebe, pisali njihovih 60 vrhunskih stručnjaka, kako to opisati do li zlobom.
Oni koji ne vide što se zbilja događa, kada se pogleda izvan Dalmacije unutar Dalmacije, ne postoji osjećaj da je u Dalmaciji toliko loše, ne vidi se ta zloba. Iz perspektive ostalih dijelova Republike Hrvatske stanje u Dalmaciji izgleda prilično idilično: regijom vlada HDZ već 27 godina, turizam cvjeta, festivali, Ultra, Severina, Danijela, Rozga, nogomet, manekenke. No, Dalmacija je u biti minijaturna preslika cijele države.
Gruba mješavina sjevera i juga Europe, istoka i zapada Europe, loše urbanizacije, zapuštenog sela, religijskog i ateističkog i onoga između, gradova širokih cesta u kojem se još uvijek drže svinje i kokoši, a umjesto cvijeća u privatnim vrtovima se sadi kupus i blitva. Split možda posjeduje velegradsku sofisticiranost Rima i Barcelone, ali po mentalnom sklopu pao je na razinu Islamabada i Taškenta. Zaleđe Dalmacije smatraju se u političkom govoru plavo nijansiranima, obala koliko toliko još uvijek zadržava tu svoju crvenu nijansu, a otoci bi najradije da mogu biti ljubičasti.
Jugom Dalmacije putovala sam prvi puta 1987. Bilo je to prvo ljeto nakon preseljenja iz Splita u Kaštila. Vjeran i ja smo tada završili šesti razred. Kako smo bili odlični učenici na zasluženim ljetnim praznicima, a roditelji na godišnjim odmorima odvezli smo se malo kod mamine sestre, naše tetke, u Dubrovnik.
Tetka je bila reporterka za jedne novine s velikom tiražom, a poznavala je i mnoge slavne osobe iz svijeta politike, glazbe, kazališta, televizije, vojske i dobro je poznavala kraj u kojem živi i političke prilike. Kako se bližio dan našeg polaska u Dubrovnik, postalo jasno kako me tetka neće prihvatiti. Vozeći se prema jugu pitala sam oca zašto ne postoji željeznica između Splita i Dubrovnika. Čim sam to rekla majka se okrenula prema meni i upitala me o čemu ja to pričam.
- Ma pitala je zašto ne postoji željeznica između Splita i Dubrovnika? – javio se Vjeran ne dižući pogled sa svoje Rubikove kocke. – Sinoć smo pričali i rekla je da bi bilo bolje kada tata ne bi trebao voziti, već da lipo sidnemo u vlak i za dva sata smo u Dubrovniku.
Mama je djelovala poprilično zbunjeno i rekla:
- To bi bilo idealno, ali država ima neke prioritete. Recimo napraviti prugu Beograd-Bar zbog koje se država prekomjerno zadužila da je građane bacila na koljena.
- Ne budi sarkastična, draga. – obratio se tata mami, a potom i meni – Marita, ideja pruge Zadar-Split-Dubrovnik je stara ideja, ali prosto sumnjam da će se ona ikada izgraditi. S druge strane, ne bi skratilo putovanje do Dubrovnika. Jer, ako se vlakom do Zagreba treba voziti 12 sati, a automobilom stigneš za 6 sati, to bi značilo da bi feratom do Dubrovnika trebalo 9 sati od Splita.
Putovali smo tako zastajući svako malo da bi mama i tata zamijenili mjesta, ili da obavimo nuždu ili da negdje stanemo nešto pojesti. Vozeći se „Jadranskom magistralom“ kroz mnogobrojna naselja omeđenima planinama s jedne strane i morem s druge, kroz Dugi Rat, Omiš, Brela, Makarsku i Podgoru, uživala sam u dalmatinskoj ambijentalnoj arhitekturi: kamene kuće s malim zelenim škurama i crvenim tupim krovovima, štandovima s trešnjama, breskvama i smokvama te bljeskanju mora punom kupaća.
Zaustavili smo se ispred jedne slastičarne kako bismo pojeli nešto slatko. Tu se otac susreo s direktorom firme u kojoj je radio. U njihovom razgovoru, u koji se uključila i majka, shvatila sam kako sve više mladih ljudi odlaze u gradove zbog školovanja. Najviše ih odlazi u Zagreb i Beograd, jer Split ne nudi ono što mladima treba.
- Split, bez obzira na svojih 200,000 stanovnika ne nudi mladima sadržaje, ne nudi im provod, zabavu, umjetnost primijenjenu njihovoj dobi, ne nudi im znanstveni razvoj, ne nudi im karijeru. Nema ni sportskih sadržaja, ta ne može svatko trenirati u Hajduka ili Jugoplastici ili u Nade. – govorio je direktor moga oca – U Zadru je stanje još gore. Osim filozofskog fakulteta i ponekog disko kluba, Zadar nema ništa. Šibenik i Dubrovnik ni nemaju fakultete. Možda turizam u Dubrovniku i to je sve. Žalosno, ali Dalmacija vidno propada i to čitavo jedno stoljeće. Ukoliko se nešto ne dogodi, Dalmacija će izumrijeti.
Nastavivši put prema tetki koja me mrzi, otac je spominjao kako, ako se nešto uskoro ne dogodi, će Bob Geldorf morati organizirati AID DALMATIA. Decentralizacija iz 1974. zaustavila je malo seobu Dalmatinaca prema zapadu Europe, ali Komiža nikad više neće imati 11,500 stanovnika. Škoji zapušteni, Zagora zapuštena, vojska drži sve najatraktivnije lokacije, došljaci iz Hercegovine uvaljivaju se preko rodbinskih i političkih veza u vrhove državnih firmi i birokraciju, stopa kriminala raste, jer ekonomija slabi, a Split ne može sve te došljake asimilirati. Evo i klinci počeli dilati drogu.
Na kraju putovanja bilo mi je žao što smo stigli u Dubrovnik. Ne zato što nisam željela biti u Dubrovniku, već zato što su mama i tata morali prekinuti razgovor koji su vodili. Htjela sam čuti kako riješiti sve te probleme koje su Dalmaciju mučili. Htjela sam znati kako pozitivno utjecati na živote ljudi u Dalmaciji, što napraviti da se ljudi vrate u Komižu i Zagoru.
U tetkinoj kući dočekala nas je bogata večera. Tetka kao prava dubrovačka gospođa voljela se razbacivati hranom. Time je, valjda, pokazivala svoje bogatstvo. Što se mene ticalo nije trebala spremati pekinšku patku. Mogla je slobodno napraviti topli sendvič. Zbog toga me je mrzila, jer sam joj znala, već kao dijete, spustiti. Nije ni Vjerana voljela, njega je sažalijevala. To njeno jeftino sažaljenje osjećalo se u svakom njenom pogledu i pokretu. Ni to kod nje nisam trpjela. I ona je to jako dobro znala, pa bi me povremeno kada nitko ne bi gledao povukla za uho ili me ugazila. A najviše je mrzila kada bi Vjeran i ja rekli da smo po nacionalnosti Dalmatinci. Tada bi toliko pobjesnjela da bi joj se čaj ili kava prolili po podu.
Nekako mi se čini da duboko ispod kože svi postajemo slični jedni drugima. Danas kada se sjetim svoje tetke shvaćam da sam joj po mnogim stvarima slična. Jednom, kada sam postala starija, pričala sam s njom. Tom prilikom sam je pitala zašto me je mrzila. Nasmijala se na to i rekla kako me nikada nije mrzila, samo je u meni vidjela sebe. Naša razmišljanja o Dalmaciji, religiji, ekonomiji bili su gotovo isti. Problemi pobačaja, istospolnih brakova, posvajanja djece, TV pretplate za nju su jasni. Gledišta od poreza do seksa na TV su još jasniji. Svojim sitnim, možda i bolnim, načinima pokušala me naučiti da budem diplomatična, ne buntovna. Priznala je kako su njene metode najvjerojatnije bile pogrešne, ali se trudila koliko je znala i umjela.
Sasvim je sigurno da se diljem Dalmacije odvija neprestana razmjena. I prije interneta ta je sustavna i miroljubiva kolizija postojala. Individue se miješaju i spajaju, uvjerenja se stapaju, narodi i kulture prepoznaju, razmišljanja razmjenjuju. Naivna i jednostavna objašnjenja se susreću. Razgovarate li s bilo kime u Dalmaciji, shvatit ćete kako ljudi nemaju ništa protiv ljudi druge nacionalnost, vjere, jezika i pisma. Većima ljudi u Dalmaciji, za razliku od onoga što mediji prikazuju, nemaju ništa protiv da im prvi susjed bude Srbin, crnac ili gay par. No, u sudaru unutar političkog ringa oni se ne snalaze. Pritisak političkog mainstreama i okoline na njih čini ih da postaju homofobni i ksenofobni klerofašisti koji su zatrovani mržnjom koja se širi s malih ekrana i crkvenih oltara.
Za razliku od drugih dijelova svijeta u kojima većina bogataša želi da siromašni uspiju i obogate se, u Dalmaciji je situacija obrnuta. Ovdje su svi oni koji su nekada bili visoki srednji sloj, koji su bili obrazovani i vodili uspješna poduzeća sada postali izopćenici, bez novčića u džepu, a oni koji su se protuzakonito obogatili 90ih koče razvoj društva i ne dopuštaju da se nekadašnji srednji sloj vrati na svoje pozicije. Jer, to bi značilo kako bi se ti novopečeni bogataši trebali odreći svoga bogatstva u ime naroda. Dalmacija kao veliko desno uporište je fenomen u kojem blizu 60% svih birača ne izlaze na izbore, a od onih koji iziđu na izbore više od 75% glasa za druge opcije. Stoga se nalijepljena etiketa da je Dalmacija desno orijentirana treba skinuti.
Sve to dovodi do pitanja: koje su to vrijednosti koje su nama Dalmatinima i Dalmatincima zajedničke?
Comentarios