Ipak, postoji jedan veliki problem: sve što radim u životu događa se bez imalo truda. Netko će reći kako sam rođena pod sretnom zvijezdom, jer sam u tuzi zbog ubojstva mojih roditelja uspjela doći u Pariz i završiti jako cijenjene škole,
imam dobrog dečka koji me voli, sina kojeg obožavam, brata koji me cijeni, posao koji me ispunjava… Neki promatrači bi mogli reći kako sam sretna osoba.
No to nije tako. Politička i ekonomska situacija u Dalmaciji me razdire. U 27. godina od prvih višestranačkih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj sa svakom novom garniturom vlasti, bilo na centralnoj bilo na lokalnoj razini, život u Dalmaciji je sve teži i teži, a sve se više i više ljudi iseljava iz svojih domova. U svakom izbornom ciklusu pojavljuju se političke osobe i stranke koje na negativan način odnose prema pitanju Dalmacije, njene socio-ekonomske situacije i njenog položaja u Republici Hrvatskoj. Najgore od svega je kad takav, negativistički, pristup prema Dalmaciji imaju oni koji dolaze iz Dalmacije.
Oni se uopće ne osjećaju pozvanima rješavati probleme svog naselja, općine, grada, županije, ali bi se rado vidjeli kao načelnika općine ili grada ili župana. Zanimljivo kako je Dalmacija najviše cvala kada su njome upravljali oni na koje se danas baca drvlje i kamenje: autonomaši i komunisti. Oni koji ih napadaju to redovito čine u jeku predizbornih kampanja sijući zlonamjerni strah među stanovništvom.
Priče o obnovi Jugoslavije ili odcjepljenju Istre ili Dalmacije od RH u koliko dođe do regionalizacije i decentralizacije imaju za cilj širenje panike kod ljudi koji su i onako već u strahu zbog priča o masonima, iluminatima, chemtrailovima, HAARP projektom, crvenim, žutim i zelenim vragovima i ostalim ludorijama koje crkva u suradnji s ultranacistima pušta u javnost kako bi dobila što veću podršku svoje pastve. Najviše zabrinjava što na te fore padaju i mladi i stari; obrazovani i neobrazovani; bogati i siromašni; lijepi i ružni; pametni i glupi. Volim putovati. Kada god imam slobodan dan odem negdje. Sama ili s nekim. Najčešće s bratom, nekad i s Yvesom, nerijetko s Fatmom. Otkada se Marcel, Vjeranov zaručnik, preselio kod nas nekad ucijepim njega da odemo negdje ako su Vjeran i Yves zauzeti. Posebno obožavam Europu bez granica koja ti daje neslućene slobode upoznavanja i razmjene kultura, ljudi, jezika…
Putovala sam tako više puta u Bruxelles, prijestolnicu slobodne Europe. Prvi put sam otišla tamo iz puste znatiželje. Drugi puta kada sam saznala da se u Kraljevskom muzeju čuva originalna zastava i originalni grb Dalmacije. Treći put sam otputovala tamo kada sam čula da se tamo čuva originalne verzije Statuta Dubrovačke Republike i Držićeva Dunda Maroja pisana na da raguiant* dijalektu dalmatskog jezika.
Kako to već u muzejima biva fotografiranje je strogo zabranjeno, no vrativši se u Pariz i ispričavši kako sam u rukama držala originalnu dalmatinsku zastavu šef Instituta za romanistiku proglasio me je najsretnijom Dalmatinom na svijetu. Osobno, neki od mojih prijatelja koji još uvijek žive u Dalmaciji podijelili su mišljenja moga šefa zaključivši kako bi svatko od nas bio jako sretan kada bi u rukama držao originalnu Frarijevu* bicolauru*. Nije imalo smisla nijekati taj osjećaj sreće pomiješan sa strahopoštovanjem kada dodirneš komad tkanine star više od 200 godina koje ima bezvremensko značenje. Bilo je to neobično, zbilja neobično iskustvo; svima koji su bili u toj prostoriji samnom i koji su vidjeli suze u mojim očima kada sam dodirnula zastavu Dalmacije mogli su vidjeti što osjećam prema njoj. Nije stoga čudno da sam, vrativši se u Pariz, osjećala poput djeteta kojemu je roditelj upravo kupio najdraži sladoled. S osmijehom od uha do uha, puna inspiracija i sretna što sam doživjela nirvanu o kojima mnogi sanjaju pričala sam o tom neobičnom iskustvu svima koji me poznaju. Dok sam bila u poslu oko preslagivanja brda kutija u kojima su bez ikakvog reda i smisla bili pobacani mnogi papiri, tražeći i zapisujući pojedine riječi i fraze, odgonetavajući gramatička i pravopisna pravila meni osmijeh nije padao s lica.
Neke moje kolegice više nisu mogle doći k sebi od tog mog vječitog smješka. Mislile su da u svakom trenu doživljavam mnogobrojne orgazme kada sam stalno vesela. Šef Instituta koji inače podržava i Vjerana i mene i koji podržava naš rad jednom mi je rekao jesam li baš toliko napušena kada se stalno smijem. Ne shvaćaju oni kako je to kada dotakneš nešto što ti je gotovo cijelo stoljeće bilo zabranjeno. Ni u Dalmaciji ne shvaćaju važnost regionalno-nacionalnih simbola. Mnogi govore kao su hrvatski simboli bili zabranjivani, no to je notorna laž. Hrvatski simboli su se uvijek mogli koristiti, ali u izmijenjenom obliku: umjesto da je srednje, bijelo, polje bilo prazno za vrijeme NDH postavljen je hrvatski grb s prvim bijelim poljem; za vrijeme socijalističke Hrvatske bila je crvena zvijezda sa zlatnim obrubom.
Dakle, nacionalni simbol je tu – zastava s tri boje: crven, bijeli i plavi – ali je nadopunjen ideološkim simbolom. S druge strane, dalmatinska zastava je zabranjena ulaskom Dalmacije u kraljevinu SHS nakon raspada Austrougarske monarhije. Za vrijeme vladavine Ustava SRH iz 1974., kojim je Dalmacija dobila svoju regiju s ograničenim, gotovo beznačajnim ovlastima, kao neslužbeni simbol Dalmacije koristila se iredentistička zastava koju su profašistički pripadnici talijanske manjine u Dalmaciji pokušali nametnuti kao službenu. Srećom da je takvih u Dalmaciji bilo malo, pa je Frarijeva bicolaura ostala službena bandira Dalmacije do njenog ukidanja 1921. godine. I danas je ta iredentistička bandira, nastala iz dalmatinskog grba, simbol regionalizma u Dalmaciji koju je 90ih promovirala Dalmatinska Akcija. Ali, nju mogu koristiti samo oni koji ili ne znaju povijest vlastite regije i povijest njenih simbola, ili su iredentistički nastojeni. Kroz pitanje nacionalno-regionalnih simbola Dalmacije često se sukobljavam po društvenim mrežama ili forumima. Neznalice neke od njih čak i visokoobrazovane osobe, koje ne znaju ništa o Dalmaciji i njenoj povijesti nađu za shodno meni reći kako JA ništa ne znam o Dalmaciji i njenim simbolima. Šokantna činjenica je da je među takvima dosta onih „lijevo orijentiranih“ koji su završili povijest ili isti predmet predaju u školama. To me dovodi do pitanja: iz kojih su to knjiga učili za ispite i jesu li ikada bili u Bruxellesu vidjeti originalni grb i zastavu Dalmacije? Nema sumnje, puno je više onih desno orijentiranih koji znaju o Dalmaciji nego li „lijevo orijentiranih“. Na žalost ti desno orijentirani svoje znanje o Dalmaciji moraju suzbiti pod stranačkom stegom ili stegom okoline kojim dominira fašistoidna crkva. Vjerojatno je to znanje o Dalmaciji na desnici stoga što desno orijentirane osobe se više zanimaju za prošlost, a manjak znanja o Dalmaciji na „ljevici“ stoga što oni „lijevo orijentirani“ gledaju prema budućnosti. Idealno za Dalmaciju bi bilo pomiriti te dvije struje u zajednički korpus koji će raditi za dobrobit cijele regije.
To bi značilo kako je došlo vrijeme da obje strane zanemare svoje animozitete, antiargumente i protuargumente te da se posvete vođenju Dalmacije u svjetliju budućnost. Možda bi to bilo moguće da Hrvatska nije prepuna izbora, ili da su ljudi u Dalmaciji svjesni što im Zagreb i Osijek čine, ili da se interesne skupine, stručnjaci i svi mediji žele ozbiljno posvetiti problemima Dalmacije i o tome objektivno izvještavati javnost. Možda bi stanje mira dovelo do drugačijeg razmišljanja stanovništva Dalmacije koji bi, pa i referendumom ako treba, aktivirao Žutu kuću* u Zadru.
No, svjesna sam kako, u situaciji gdje je Hrvatski Sabor podijeljen 75:75, a „vladajući“ HDZ to tumači kao neosporivu mandatnu većinu umjesto kao povod za poniznost i predaju mandata narodu, nije moguće očekivati da će oni ukopani u rovove s obje strane ustati i pružiti ruku prijateljstva i razuma jedni drugima.
Ma, što god da se događalo i što god bilo potrebno za pronalaženje malo razuma u psihodeliji koja se u Dalmaciji, pa i cijeloj republici Hrvatskoj događa uvjeta koji su potrebni za popuštanje napetosti nema. Očito nitko nije spreman za moguće ustupke, ni iskaze dobre volje.
Desnica očito zna samo za nedemokratske, diktatorske i terorističke metode kupovanja glasova i sijanja straha, a lažna „ljevica“ nema sredstva kojim bi bar malo ublažila to ludilo. Stvaranjem novih kvazi ultra lijevih političkih udruga „Radnička fronta“ i „Nova ljevica“ koji predvode ljudi sumnjivih političkih, intelektualnih i moralnih, ali izraženo nabrijanih, profila samo još više dolijevaju ulje na vatru. Politički analitičari smatrali su kako će rast broja malih, nebitnih i politički irelevantnih političkih udruga, koje sebe nazivaju strankama, stati izdvajanjem Slobodne Hrvatske iz Živog zida. Analitičari su očito samo sanjali tu situaciju. To ne čudi kada je Republika Hrvatska država u kojoj su na vlasti: Kolinda Grabar-Kitarović kojoj fali oko 15,000 glasova da bi obnašala dužnost Predsjednice države i HDZ koji nema parlamentarnu većinu.
Svaki puta kada napišem nešto na društvenim mrežama uslijedi niz uvreda putem privatnih poruka. Već sam navikla na to. Od trenutka kada su mi hakeri sa sjedištem u Gundulićevoj 36a u Splitu (zna se koja HDZova politička udruga tamo ima sjedište) preuzeli facebook profil u ljeto 2015. do danas postalo je sasvim uobičajeno da mi psuju sve od reda i prijete smrću. Uzvratila sam na neke poruke i shvatila kako se u najvećem broju slučajeva radi o nezadovoljnim pristašama liberalno-demokratskih političkih opcija koji me krive što njihovi kandidati loše kotiraju ili su u medijima izvalili neku glupost. No, ne manjkaju ni onih koji me nazivaju četnikušom i savjetuju mi neka se vratim u Srbiju.
Svaki put ih pokušam uvjeriti u to da u političkom razgovoru moraju koristiti mozak, a ne srce i kako moraju razlučiti osnovne političke misli. Ima i onih koji su kivni na suprotni politički tabor i mene krive što su njihovi neistomišljenici na vlasti. Ta kako ja, obična pravnica i lingvistkinja koja živi u Parizu, mogu utjecati na rezultat izbora u Republici Hrvatskoj?
Ta ne radim ja u DIP-u da friziram rezultate ili da ilegitimno proglašavam nekoga pobjednikom izbora! No, u jednom takvom čitanju privatnih poruka naletjela sam na osobu koja se činila OK. Mladog, zvrknutog studenta filozofije iz blizine Splita. Toliko je bio ogorčen na politički život u Dalmaciji da je podupirao dalmatinsku opciju i iznio furiozno izlaganje u moj inbox; gadio je Pametno, SDP, MOST, HDZ, HNS, Živi Zid… Naš dijalog bio je kratak i ispunjen neizrečenom ironijom – žena u najboljim godinama i mladić na početku intelektualnog promišljanja kao kontrast razmjenjivali su ideje, razmišljanja spram politici, ekonomiji, vojsci, osobnim situacijama i sl.
Bila sam uvjerena kako je, nazovimo ga Tino, prava prilika za razvoj dalmatinske ideje. Nastavili smo kontaktirati dok se nije otkrilo kako je i on samo jedan od onih trolera koji samo žele oslabiti ideju o nužnosti da Dalmacija napokon, nakon skoro 100 godina, povrati ono što joj je protivno svakom, i božjem i prirodnom i kodificiranom, pravu oduzeto – autonomiju.
Drugim riječima: izgubili smo jer smo bili naivni. Vjeran i ja kao ljudi koji toliko dugo žive u zemlji uljuđenih i poštenih ljudi, Vedran Bralić kao čovjek koji u ljudima vidi samo dobro, ne zlo, a koji želi da Dalmacija postane zemlja uljuđenih i poštenih ljudi, Karlo i Leonarda kao ljudi koji su zaboravili koliko su ljudi na Balkanu prevrtljivi.
Svi koji me poznaju, od moga brata Vjerana, moga zaručnika Yvesa, najboljih prijatelja Fatme i Vedrana i bratovog dečka Marcela reći će vam kako nisam od onih koji se uzbuđuju bez razloga. Kada vidim Marine LePen kako se pjeni u svome fašističkom govoru protiv građana Francuske druge boje kože ili vjeroispovijesti teško da će me to dirnuti; no kada netko zlonamjerno iskrivljava povijest Dalmacije ili zanemaruje probleme Dalmacije i ja ću se zapjeniti kao Marine LePen. Kada mi „dalmatinski demokrati“ prilaze s riječima kako Republika Hrvatska proživljava najgore trenutke svojeg političkog života (što god to značilo), jer fašizam koji se poput hobotnica ovija oko svih nas, tada moram spomenuti bivše članove Dalmatinske Akcije koji su odmah po raspuštanju stranke političkom kupovinom postali članovi SDP-a ili HNS-a, moram spomenuti i likovanje SDP-a kada je podmetnuta bomba u prostorije Dalmatinske akcije, premlaćivanje i ubojstva nedužnih civila, Inkviziciju koja je na Peristilu spalila oko 500 „vještica, vještaca i vračeva koji su „općili s vragom“, Goli otok, montirana suđenja kako od 1945. do 1980ih. tako od 1990. do danas i predložim da se stvari pogledaju realnije. Kada me netko pita kako mogu tražiti išta za Dalmaciju kada se ljudi masovno iseljavaju iz Dalmacije spomenem kako se ne bi iseljavali da se pruži prilika za dalmatinsku opciju. To ih redovito zbuni.
Iako se ne uzbuđujem bez razloga, nisam imuna na ojađenost. Poput većine Dalmatinaca, teško mi se oteti dojmu kako je demokracija pod pritiskom ozloglašenog neoliberalizma pošla u krivom smjeru. Ne radi se samo o raskolu između deklarativnih ideala nas kao regionalno deklariranih osoba i stvarnosti o kojoj svjedočimo od trenutka ulaska u kraljevinu SHS do danas. Na ovaj ili onaj način taj raskol je sveprisutan u Dalmaciji od trenutka kada su lažirani izbori za Dalmatinski sabor 1870. Vođeni su ratovi, događala su se politički motivirana ubojstva, provođeni ili opstruirani zakoni, pokušale su se pokrenuti reforme, organizirani su sindikati i prosvjedi… sve kako bi raskol postao sredstvo vladanja.
Ono što me zbilja zabrinjava je jaz između veličine očekivanja stanovnika Dalmacije i lažnih obećanja političara; količina političkih spinova i lakoća kojom nas od rješavanja bitnih pitanja odvraćaju trivijalnosti; gramzive aktivnosti političara i pasivnosti prevarenog naroda; izbjegavanje teških odluka od strane naroda i nesposobnost za pronalaženje trajnog zadovoljavajućeg rješenja kod političara. Taj duboki jaz treba premostiti kako bi se mogli uhvatiti u koštac s bilo kojim značajnim pitanjem koje tišti Dalmaciju.
Comments