Umisto prologa
Prošle su skoro 24 godine otkako sam u Parizu. Vjeran, moj brat, i ja imali smo samo 20 godina kada smo nakon promocije na splitskom Pravnom fakultetu uzeli kufere u ruke i uputili se u nepoznatom smjeru.
Naime, otvorilo se mjesto na Sveučilištu Panthéon Assas u Parizu za studente iz ratom pogođenih područja bivše Jugoslavije. Dosta smo se dvoumili. Nekoliko kolega i prijatelja savjetovalo nas je neka predamo aplikaciju, jer nemamo što izgubiti. I ovako od ubojstva naših roditelja, koje se dogodilo dvije godine ranije, živimo sami i brinemo se sami za sebe. Zia Leonarda, majčina sestra, bi nam povremeno došla u posjete, no to je bilo rijetko jer se i ona bojala. Možda više nego što smo se bojali mi.
Nakon što smo se posavjetovali s našim dobrim prijateljem Vedranom Bralićem, kojeg poznajemo od djetinjstva, napokon su kuverte s aplikacijama bile ubačene u poštanski sandučić. Nije prošlo dugo stigao nam je odgovor. Aplikacije su potvrđene i do 15. rujna smo se trebali javiti u službu administrativnih poslova na Sveučilištu Panthéon Assas. I to bi bilo super da nije bilo pitanja kako platiti školarinu? Veliki dio ljeta crnčili smo kao robovi da bi skupili dovoljno za put i neki privremeni smještaj. Planirali smo raditi u Parizu kako bi mogli plaćati sve tekuće troškove. A onda, jednoga dana, sasvim neočekivano u poštanskom sandučiću se nađe pismo u kojem stoji kako će Sveučilište snositi sve troškove ukoliko budemo redovito polagali ispite, te besplatan smještaj u campusu plus 5,700 francuskih franaka džeparca mjesečno. Sretni što nećemo trebati raditi na crno kako bi završili školovanje, shvativši kako smo dobili priliku koja se rijetko kome ukaže vriskali smo od sreće. Tada smo iscrpljeni pali na pod i smijali se da su nas svi trbušni mišići boljeli.
Dolaskom u Pariz, kamo bi god pošli, s kim bi se god upoznali dočekala bi nas pitanja poput:
"Kakva to čudna imena imate?"
Moje ime još nekako, ta Marita je ipak latinskog porijekla i može lako izgovoriti, ali Vjeran… To je bilo već teže.
Vrijeme je prolazilo, na pitanja smo već navikli. Ipak, ta su nas pitanja podsjećala na pitanja kakva smo znali čuti mnogo ranije. Sjećam se da sam u osnovnoj školi prvi puta čula to pitanje. Iako se radilo o mome školskom kolegi, koji je imao nepunih sedam godina, pitanje je odavalo cinizam. Trebam li reći da se klinac zvao Ivan, a roditelji ga zvali Iko? Trebam li napomenuti da mu se stariji brat zvao Jakov, a da su ga roditelji zvali Jak’ša? U tim godinama moje je ime bilo čudno, a Vjeranovo malo uobičajenije.
Na neka pitanja se čovjek navikne brzo, ali ih prate cijeloga života. Na neka čovjek nikada ne navike. Tako me jednom jedna „prijateljica“ s facebooka, inače učiteljica jedne samoproglašene elitne osnovne škole u Splitu, pitala:
"Pariš mi se ka neka pristojna žemska, zašto se želiš bavit nečim tako niskin i šporkin ka šta je politika?"
I ovo pitanje je odavalo cinizam kao i ono koje mi je davne 1981. postavio mali Iko. Za razliku od Ikinog pitanja koje je bilo cinično zbog nepoznavanja dalmatinske tradicije i kulture, ovo pitanje je odavalo cinizam pomiješan s gnušanjem, ali ne samo prema politici i političarima nego i prema samom poimanju javnog života uopće. To je pitanje bilo puno cinizma i gnušanja koji je u Dalmaciji bio hranjen konstantnim davanjem neispunjenih predizbornih obećanja.
Moja reakcija je i sada kao i 1981. bila takva da sam prasnula u smijeh. Smijala sam se bar 10 minuta pazeći da ne probudim svog nevjenčanog supruga. Nakon što sam došla do zraka i provjerila je li Yves još uvijek spava odgovorila sam kako mi je jasno pitanje i kako shvaćam sumnjičavost prema današnjoj politici i političarima, no da se ja baziram na jednoj drugoj političkoj misli, jednoj drugoj političkoj tradiciji – na političkoj tradiciji dalmatinskih zastupnika u bečkom parlamentu za vrijeme Kraljevine Dalmacije.
To je politička tradicija koja se zasniva na jednostavnoj, gotovo banalnoj, zamisli da smo svi mi stanovnici Dalmacije, bez obzira na unutrašnja i vanjska obilježja, socijalni status, boju očiju i kose, vjeroispovjed, jezik i kulturološkom pripadanju međusobno ovisni, te da ono što nas povezuje treba biti jače od onoga što nas želi razdvojiti. Još sam nadodala, ako dovoljan broj ljudi želi ući u koštac i krenuti razvijati tu jednostavnu formulu tada bismo mogli riješiti mnoge probleme koje Dalmaciju more.
Na tu tvrdnju sam dobila odgovor koji me nije niti malo iznenadio. Rečeno mi je da sam prilično presamouvjerena i da nisam kalibar za političara na Balkanu, te da se spustim na zemlju, jer Dalmacija nikada nije postojala niti će ikada postojati. Još je nadodala o kakvim ja to dalmatinskim zastupnicima pričam kada je Južna Hrvatska do jučer bila dio Italije.
Tada sam, u biti, shvatila da ni nastavnici u samoproglašenim elitnim školama ne znaju ništa o Dalmaciji i dalmatinskoj povijesti i došla do spoznaje što mi je zbilja činiti. Sve je ukazivalo da sam odabrala pravi put. Nakon završena tri faksa: upravno-pravni studij u Splitu, Pravni fakultet Panthéon Assas u Parizu i lingvistiku na Diderotu u Parizu shvatila sam kako je vrijeme da se baci biserje pred svinje i da se uhvati u koštac s ispranim mozgovima koji dopuštaju da se s njima manipulira. Shvatila sam kako je organiziranje političke stranke koja će se boriti za interese Dalmacije, jer se oni sustavno gaze od 1870. na ovamo, istovremeno podučavajući povijest, zemljopis i politologiju šire mase ljudi, jedino što se može učiniti za Dalmaciju kao prvi korak prema konačnom cilju – Dalmacija reintegrirana regija.
Osam godina poslije, zahvaljujući pasivnosti, nerazboritosti i duplim standardima ljudi u Dalmaciji, politička stranka koja će se zalagati za opće interese Dalmacije još nije osnovana.
Da se stranka osnovala 2008. već bi u dva mandata imali zastupnike u gradskim/općinskim zastupničkim tijelima, odnosno županijskim zastupničkim tijelima. Vjerojatno bi 2011. ušli u Sabor, kao i 2015. odnosno 2016. No, umjesto da ljudi koji žele da Dalmacija prosperira od vlastitih resursa i vlastitog rada budu uz nas, te da se o tome hvalimo u medijima po Hrvatskoj, oni lajkaju lažne vijesti skovane u Putinovim tvornicama propagande, mi smo često pozivani držati govore na međunarodnim konferencijama o regionalizmu; umjesto da se naš program čita i dijeli po Dalmaciji, hvali nas Bernie Sanders*, a francuski, belgijski i švicarski socijalisti žele dijelove našeg programa inkorporirati u svoje programe. Bez obzira na to – svi koji žele vidjeti Dalmaciju kao regiju zadovoljnih ljudi uspjeli su sačuvati svoju nezavisnost.
No, godine čine svoje. Za jedan dio toga krivo je što vrijeme. Ono, k vragu, neumoljivo leti. Idemo sve stariji, ne mlađi. Sada sam majka dječaka od skoro četiri godine, Vjeran je šef Odjela za dalmatistiku Instituta za romanistiku ovdje u Parizu, drugi koji su se pridružili platformi nakon što su vidjeli kako je gotovo nemoguće prodrijeti u isprane mozgove onih koji upijaju manipulativne laži su jednostavno odustali od zamisli da se išta može napraviti po pitanju Dalmacije. Ponavljam, godine čine svoje i ako se obraća pažnja na to – shvatit ćemo da sa godinama nismo pametniji nego iskusniji, pa ćemo iskustveno moći detektirati naše mane i vrline.
Moja mana je kronični nespokoj, nemogućnost vlaško-hercegovačkog promišljanja (tri koraka unaprijed). Mane su to karakteristične za građanski odgojene ljude, za ljude s asfalta koji nisu odgojeni da razmišljaju kad će koga zajebat i koliko zaraditi od toga, već kako će nekome pružiti ruku u nevolji. To je karakteristika fetivih Dalmatinaca – upravo u sferi politike. Nejasno mi je je li politika u Dalmaciji, u Republici Hrvatskoj općenito, ta koja odbija poštene i iskrene ljude koji imaju vizije kako život običnih, „malih“, ljudi učiniti boljim i praktičnijim, ili mi koji smo pošteni i iskreni se ne znamo progurati u svijet politike.
Kako bilo, posljedice tog mog nespokoja je to da sam odlučila sa svojim bratom i još nekoliko dobrih i dragih ljudi 2009. pokrenuti grupu na facebooku koja bi okupila Dalmatine i Dalmatince (i ne samo Dalmatine i Dalmatince), one sve one kojima je Dalmacija u srcu i koji se žele boriti za bolje od ovoga što sada imamo u Dalmaciji. Godinu i pol dana poslije naša grupa je prvi puta hakirana. Sa skoro 17,000 članova grupe ostali smo na 120 članova u roku od jednog dana. Nije prošlo dugo, našla sam se sa Safetom, kolegom s faksa, na kavi. I on je došao u Pariz preko kvote preko kojeg smo Vjeran i ja došli. Bacio je izdanje jednih hrvatskih novina na stol i rekao:
Jasno ti je da se politička dinamika mijenja iz dana u dan?
Ostala sam ka trica špadi, jer nisam znala na što cilja. Safet je kucnuo prstom po naslovnici novina. Na naslovnici je stajao natpis o „Planu 21“ Kukuriku koalicije. Iako sam bila u tijeku što se političkih zbivanja u Hrvatskoj tiče, tražila sam njegovo mišljenje o tom famoznom „Planu 21“. Ukratko mi je rekao što zna i dao svoje mišljenje na svaku od 21 točke programa, a kada je stao upitao što ja o tome mislim. Moje su riječi bile:
Šta konkretno sve ovo znači za Dalmaciju?
Jebala te Dalmacija! – odgovorio je bez imalo duše, pa nastavio – I ti i Vjeran morate shvatiti kao je Dalmacija mrtva. Ne postoji više. Ona je samo neka daleka slavna zemlja, mitološki pojam, koji je ubijen lažiranjem izbora za Dalmatiski sabor 1870. Otkao je Zagreb nakon Hrvatsko-Ugarske nagodbe odlučio okupirati sve što se okupirati da i bacio je šapu na Slavoniju, Dalmaciju i Istru, pa je Dalmatince i Istriane pretvorio u Hrvate, a Dalmaciju u Južnu Hrvatsku.
Safete, nadala sam se da ćeš ti kao Albanac s Kosova shvatiti što se događa u Dalmaciji. Meni se sve čini kako imaš dvostruke standarde: 2008. si slavio proglašenje nezavisnosti Kosova, a sada… – nije mu bilo sve jedno, pa sam malo prigušila ton – Vidi… željela bih da razumiješ nešto…
Razumijem ja sve Marita, ali kako možeš očekivati da se stvari vrate 150 godina unatrag ukoliko ljudi u Imotskom ne shvaćaju da su Dalmatinci? Dalmacija se od početka 80ih planirano naseljava ustašma iz Hercegovine koji u suradnji s crkvom uništava dalmatinsku tradiciju i kulturu. Razlika je između Kosova i Dalmacije ogromna. Ljudi na Kosovu nikada nisu izgubili svoj identitet, bez obzira što im Srbi činili, a vi u Dalmaciji ste totalno konfuzni. Govorite za sebe da se Dalmatinci, a onda kolone ljudi slavi kulturu smrti marširajući Vukovarskom ulicom u Splitu predvođeni ustaškom gamadi. Torcida se, kao nešto, predstavlja kao udruga Dalmatinaca koji navijaju za Hajduk, a parole su im proustaške. – kimnula sam u znak odobravanja, jer bio je u pravu – Budi pametna. Digli su prostorije Dalmatinske akcije u zrak pa su optužili članove Dalmatinske akcije da su sami to učinili. Sjeti se što se dogodilo Miri Lorger, njenom suprugu Srećku, Vedranu Antonijeviću, Zoranu Ercegu, Edi Dekoviću, Srećku Raffaneliju, Draganu Antulovu… Ako su nju mučili u zatvoru u Lori, izbacivali iz stanova… tebe će ubiti.
Skužaj, ali ja ne mogu samo gledati kako se Dalmacija zlonamjerno uništava za potrebe Zagreba i Slavonije. Dalmacija godišnje u državni proračun uplati 55% svih proračunskih sredstava što je oko 7,5 milijardi €, i još daje oko 3,5 milijarde € za Slavoniju svake godine. Od Dalmacije se otima kako bi se davalo drugima, a ti drugi ništa ne rade da se stanje kod njih imalo promijeni na bolje. Gdje nestaju te 3,5 milijarde € koje Dalmacija godišnje šalje u Slavoniju, ha? Ne može Dalmacija biti vječna krava muzara neradnika i besposlićara!
Smiri se… Udahni duboko i promisli… – sačekao je dok nisam napravila što je tražio od mene, pa nastavio – U Hrvatskoj je vrijeme promijena. Stvari bi trebale ići na bolje. Ljudima dolje je puna kapa HDZ-ove diktature, pljačke i uništavanja svega živog pred sobom. Ja za tebe i Vjerana vidim tri puta: 1. Vratit se u Hrvatsku i postati član SDP-a; 2. Ostat u Parizu, i ponudit svoje usluge SDP-u u provedbi planova koji se odnose na međunarodne odnose s Francuskom; 3. Prestati razmišljati o mogućem bavljenju politikom.
Nisam javna kurva, nisam na prodaju… – ljuto sam se ustala i krenula prema izlazu iz restorana. Tada sam čula njegov glas
Upravo sam se sjetio i četvrte opcije — ponuditi svoje usluge francuskim socijalistima…
Zastala sam i pomislila kako je možda u pravu. Prvi puta u životu sam shvatila kako se stvari na Balkanu, bar onom zapadnom mijenjaju. No, tada su mi kroz glavu isto prošle slike nekih događanja u Splitu i u ostatku RH: dizanja u zrak prostorija Dalmatinske akcije, ubojstva Josipa Reihla-Kira, zatvaranja Merčepa i Borkovića kad su došli u Zagreb nakon predaje Vukovara, ubojstva Ante Paradžika, Kalmetine diktature Zadrom, Berketovog gušenja Kaštela, propalih tvornica, tisuća ljudi bez posla, 200 bogatih obitelji, Jugoslavenske mafije, kolona mladih i onih ne baš tako mladih koje odlaze iz Dalmacije trbuhom za kruhom, Dubravke Šuice, Sanaderovog bijega i hapšenja u Austriji, obitelji Jovev, Vesne Balenović, bombe ispred džamija i sinagoga… Došlo mi je zaplakati, ali uspjela sam se suzdržati. Okrenula sam se i pitala:
Što francuska Socijalistička stranka može napraviti za Dalmaciju? – osjetila sam njegov zbunjen pogled na sebi i nastavila – Pa bilo bi fino kad bi Francuska bar malo pomislila na svoju nekadašnju koloniju. Ili…. možda ne misli jer ima problema s Arapima i crncima u Parizu, Oksitanija, Korzika, Provansa, Bretanja, Baskija se žele odcijepiti od Francuske
Meni nije do zadovoljstva bavljenja politikom. Nije mi do sjedenja u Saboru za 20.000 kuna mjesečno, muljanja praznoglavih polupismenih masa lažima i izmišljotimana kako bih kupila političke poene, nije mi do kalkuliranja kako bih imala 1% bolji rejting nego mjesec ranije i tako pretekla neku izblanhanu gaduru koja je protuustavno zasjela na određenu funkciju.
Ja sam svjesna kako je politika puno više od gostovanja kod Stankovića ili u nekoj trećerazrednoj emisijici tipa Otvoreno; svjesna sam i kako je politika puno više pranja izgovnanih gaća „poduzetnika“ koji se obogatio kriminalnim aktivnostima: bilo da je prodavao drogu u Getu, bilo da je dobio tvornicu za jednu kunu, bilo da je u svojoj trgovini prodavao humanitarnu pomoć koja je stizala iz nordijskih zemalja. Ja definitivno nisam kalibar Ane Lovrin koja je u Zadru otvorila javnu kuću hvaleći se pred kamerama HRT-a da je to dobro za naš turizam. A nisam ni kao Ruža Tomašić koja je nogirana iz Kanade s trajnom zabranom ulaska u tu zemlju zbog toga jer je kao policajka dilala drogu po Ontariju.
Ja sam iskrena i realna. Ja znam da je politika konstantno moljakanje sredstava kod sumnjivih tipova koji će te poslije toga godinama držati u šaci, ja sam svjesna da je politika mnogo neprospavanih noći zbog neugodnih poziva, svađa sa članovima obitelji i prijateljima zbog stalnih odgađanja susreta i rođendana. Isto tako sam svjesna toga da se u visoku politiku može ući samo putem druženja s političkim mafijašima ili preko kreveta. U oba slučaja radiš ono što ti drugi kaže, ne ono što ti je bio prvotni motiv za bavljenje politikom. Ja ne želim da Yves, koji kao policijski inspektor ima jako stresan posao, sam odgaja našeg sina. Ne želim ni da moj brat ima neugodnosti zbog toga jer mu sestra obnaša neku javnu dužnost.
Comments