Politika na Balkanu postala je beznačajna. Čak i kreiranje zakonodavstva kao dio politike postalo je besmisleno i beznačajno.
Dokaz je tome i “lex Todorić”… ovaj…, hoću reći… “lex Agrokor” kojim je HDZova pollitička mafija spasila guzicu dokazanom kriminalcu Ivici Todoriću prijeteći jednom neovisnom zastupniku za kazneno djelo za koje se tek treba utvrditi je li ga počinio ili ne.
Zbog svega onoga što se događa u hrvatskoj političkoj sceni od 30. svibnja 1990. na ovamo, politika je postala previše udaljena od rješavanja gorućih problema poput: porezne reforne, socijalne i zdravstvene zaštite, ljudskih prava i sloboda, radničkih prava, otvaranja novih radnih mjesta, ukidanja neformalno stvorenog robovlasništva, reforme školskog sustava, borbe protiv korupcije i nepotizma, te reforme lokalne samouprave koja je unakažena novogodišnjim zakonom iz 1992.
Svi se ti problemi moraju pod hitno početi rješavati na državnoj, ali i na lokalnoj razini. Politička garnitura kakvu danas imamo u Republici Hrvatskoj zasigurno neće riješiti te nagomilane porbleme, ali zbog pasivnosti ljudi te se reforme, čini se, nikada neće ni dogoditi. Zbog tih pasivnih ljudi koji ne shvaćaju zašto se moraju aktivno uključiti u politiku, jer ne shvaćaju samu bit politike i demokracije, počela sam se osjećati istrošeno. Počela sam se osjećati kako od same ideje regionalizacije i decentralizacije Republike Hrvatske neće biti ništa, jer sam jedna od rijetkih ljudi koja prihvaća činjenicu i istinu.
Prihvaćanje činjenica i istina o sebi, rekli bi psiholozi, najvažnija je stvar u životu jedne osobe koju ona može učiniti za sebe. Ja sam odavno prihvatila činjenicu da sam ograničena u mnogim situacijama. No, mnogi ljudi ne prihvaćaju svoja ograničenja. Neki ljudi misle da mogu sve, pa završe razočarani s pištoljem u ustima, jer ne mogu podnijeti pritisak okoline koji svakodnevno osjećaju, neki završe kao akloholičari, neki kao nasilnici, a neki na psihijatriji. No, neki se nastave boriti. Treći će, pak, početi raditi na sebi, na odnosi prema ljudima koje voli i poštuje, na odnosu prema poslu.
Kao lingvistkinja/leksikografkinja Usredotočila sam se, skupa s bratom Vjeranom, na stvaranje univerzalne rječničke baze dalmatskog jezika iz dobro poznatih izvora i tu sam pronašla svoju satisfakciju. Kroz proučavanje hangara i hangara, danas ukupno njih trideset i šest, prašnjavih kutija koje su stigle iz 18 država Europe, a u kojima su tako konfuzno nabacane hrpetine papira izvlačimo riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, tragamo za njihovim značenjem i uživamo u svakoj novopronađenoj riječi, frazu i rečenici. Krenula sam opet na aerobik, znala bih otiči u Luksemburški park gdje bih čitala sve: od šund romana kupljenih na kiosku za 1€, preko ozbiljne literature do stručne lingivtičke i leksikografske literature. Počela sam više cijeniti sebe, moga Yvesa, brata Vjerana, a rođenje Marina uz sve porođajne muke, bio je pravi veliki doživljaj za mene. Otiđem ponekad u neki klub s prijateljicama. A kavica i shopping kao neizostavni dijelovi ženskog života počeli su dobivati na cijeni.
Redovito sam u kontaktu s tetkom Leonardom koja sada živi u San Franciscu nakon što je njen sin koji se preselio tamo radi studija poginuo u prometnoj nesreći. Par puta sam otišla k njoj u Californiju gdje me upoznala s prijateljem njenog sina, a moga rođaka, Marija. Karlo Morosin, koji ima istu boju kose kao ja i Vjeran, bakreno crvenu, me je podučio kako su fetivi Dalmatini, u biti, sasvim različiti od svih drugih nacija koji žive na području Balkana. Fetivi Dalmatini su crvenokosi do smeđokosi, plavih preko zelenih do svjetlosmeđih očiju, pinku tamnije puti – maslinaste, kako bi se to reklo. To je, piše u stručnim knjigama, nasljedstvo od antičkih Ilira, antičkih Rimljana i Etruščana, jer su oni bili crvenokosi i svjetlih očiju. Miješanje s drugim skupinama ljudi, prvenstveno Slavenima, a kasnije i s Turcima, dalo je nama Dalmatinima i neke druge nijanse u kosi, koži i očima.
Razlog je to zašto u talijanskim regijama Lazio i Toscani i danas imamo crvenokose ljude. Posebno u regiji Lazio koja je direktni genetski bazen starih Rimljana. – piše u jednoj knjizi koju mi je Karlo pokazao.
Pričao je Karlo tada kako živi u Stocktonu, negdje na tri petine puta od San Francisca išrema Sacramentu; završio je pravo i novinarstvo u San Franciscu i radio kao politički novinar i urednik na državnoj TV postaji u sastavu NBC-ja, oženjen je i ima dvoje djece. Za potrebe svog novinarskog života koristi pseudonim kojeg ne otkriva nikome koga jako dobro ne poznaje.
Njegova sudbina slična je onoj koju smo Vjeran i ja proživjeli. I njegovi roditelji su, kao i naši, ubijeni od strane krvožednih neoustaša, ali dvije godine prije naših. Za razliku od nas koji smo bili pošteđeni gledati tu strahotu, Karlo ne da nije bio pošteđen, već ju je, na žalost, osjetio na vlastitoj koži. Dok su mu klali roditelje, njega i njegovog mlađeg brata Ivora silovali su pripadnici zbora narodne garde i tjerali ih da gledaju što su napravili njegovim roditeljima. Kada se ta nadrogirana ustaška bagra umorila od orgijanja, slaveći tako dolazak pricjednika Vranje na čelo države i neovisnost Republike Hrvatske, vezali su Karla i Ivora, tukli ih dok nisu pozaspali. Nekako su se uspjeli odvezati, uz pomoć jednog od njih koji nije htio sudjelovati u tome, te pobjeći od tog horrora ostavljajući iza sebe mrtve roditelje i krvnike. Uspili su se nekako dočepati obližnjeg otoka i sakriti se kod rodbine. Početak otvorenog rata u Republici Hrvatskoj bila je prilika da odu u Sjedinjene Države i ostanu tamo.
Dugo su, kaže, odlazili kod psihoanalitičara na terapije da bi mogao preživjeti dan. Školski psiholog kod kojeg je išao na anlize nije se pokažao baš uredan, ali je zato drugi doktor dosta pomogao. Neko vrijeme se, priča Karlo, i drogiraokako bi olakšao svoje boli. Upoznavanjem moga rođaka Marija, koji je studirao u San Franciscu i kad je od njega čuo što se dogodilo mojim roditeljima, osjetio je da ima nekog tko je proživio sličnu situaciju kao i on. Rad s mojim rođakom i redovito odlaženje na terapije, stvorilo je od krhog mladića na rubu ponora čovjeka koji ima sređen brak, vrhunsku karijeru i tešku prošlost iza sebe.
U tim trenucima podsjetio me na Vjerana i mene. Dobro, Vjeran još tada nije imao stabilnu vezu, ali uvijek je imao nekog na koga se mogao osloniti. Ja sam bila njegovo rame za plakanje, a on moje. A kada bi oboje plakali zvali bi tewtu Leonardu. A zvali bi nekada i našeg prijatelja Vedrana, kojeg poznajemo još iz najranijeg djetinjstva, u Split. A kada bi imali bolje dane putovali bi Francuskom. Yvesa bi ostavili da ganja kriminalce, rješava ubojstva i brani Francusku od terorista ili čime li se već bavi (jednom mi su mi rekli da su ga vidjeli u Bulonjskoj šumi s transićima), a mi bi otpićili do Bretanje, Provanse, Alzasa… Znali bi otići čak i na Korziku. No, najdraže bi nam bilo otići u Bretanju do Bresta. Zaustavljali bi ljude i pitali jesu li vidjeli Barbaru. Nakon petog puta više nije bilo zbavno. Ljudi su nas prokužili.
Jednom smo tako sjeli u jedan tipični francuski restorančić i pričali kako bi bilo da ovako putujemo Dalmacijom i ljudima objašnjavamo program dalmatinske stranke koja bi se žestoko opirala i HDZu i SDPu i njihovim satelitima, jer i jedni i drugi kao i njihovi sateliti dogovorno, planski i maliciozno uništavaju Dalmaciju i sve što podsjeća na dalmatinsko. Zaključili smo kako to baš ne bi bio neštu uspješan proces. Bez mašinerije koju ti daje velika stranka, bez prave liste s adresama ljudi i organizirane aktivnosti u kojoj će sudjelovati stotine ljudi morali bi se osloniti na šačicu onih kojima je zbilja stalo do Dalmacije i na njihovu dobru volju da otvore svoje domove, svoja srca i svoje umove za sve teške i mračne priče koje će voditi u svijetlu budućnost Dalmacije. Oni bi trebali organizirati posjete, organizirati sastanke, prikuljati sredstva i vozikati nas od Vitaljine do Sušaka… U regiji koja oglodana do kosti, u kojoj ljudi skupljaju boce da bi se prehranili to bi bilo teško očekivati. U Zagori, Bukovici ili Ravnim Kotarima nakon par sati vožnje naletjeli bismo na samo nekiliko starih ljudi koji ne bi ni shvatili o čemu pričamo, jer su od onih koji se vješto kupaju u HDZovskih uhljebničkim bazenima da je Vranjo spasitelj, a sve ostalo s vražje strane.
Znali smo se zapitati u tim našim izletničkim razmišljanjima, kome se obratiti? Nismo se pitali hoćemo li se obratiti trojici, trideset trojici ili tristatrideset trojici, već kome! Znamo da svi djelatnici javne uprave u Dalmaciji dolaze iz redova HDZa, tako i suci, o školama i bolnicama da i ne govorimo, vrtići su jad živi. Hoćemo li orići na Meje ili u Gaćeleze? Ako odemo na Meje, kome se obratiti? S kime razgovarati? A ako odemo u Gaćeleze nameće se potpuno isto pitanje. Zagora je divlja: tu se vade noževi ako netko ima pogrešan broj noge, Bukovia i Ravni Kotari raseljeni, srušeni i zapaljeni, Sinjska krajina beživotna, Konavočani i Dubrovčani lažno ponosni, boduli opet ajme majko…
Na tim našim izletima često smo znali upoznavati ljude koji bi nas pitali odakle smo. Kada bi rekli da smo iz Dalmacije to bi bilo oduševljenje s druge strane. Raspričali bi se oni o ljepotama obale, povijesti, arhitekturi, kulturnim vrijednostima, bistrom moru, Hajduku i ekstreno previsokim cijenama. No, kada bi rekli da smo iz Hrvatske, to bi bilo kao da vraga tamjanom istjeruješ. Ili nebi htjeli pričati s nama, ili bi nas izvijeđali, ali nikada politički. Neki su bili do te mjere agresivni prema nama da bi fizički nasrtali na nas.
Samo je jedan čovjek započeo diskusiju. Pitao nas je što nam bi da smo 1990. na valst doveli garnituru “Ljudi” koja je svjesno uvela Republiku Hrvatsku u rat i koja je imala plan uništiti dobro razvijenu hrvatsku industriju. Vjeran ga je upitao kako tako dobro zna o tome. Rekao je da je 1991. radio za međunarodnu organizaciju „Liječnici bez granica“. Bio je jedan od liječnika iz komvoja koji je trebao odvesti ranjene i bolesne iz Vukovara na sigrno, no dobili su koordinate od vrha tadašnje hrvatske vlasti, čitaj: HDZ-a, kuda će trebati ići jer je to, kao, siguran put. No, to je bila politička igra HDZ-a kojim se svijetu trebalo prikazati koliko Hrvatska pati. Kada je nakon preživljene kalvarije, preko Bosanske Posavine uz paljbu tenkova, došao u Zagreb počeo je s istraživanjem o ljudima iz vrha hrvatske politike i shvatio kakao je to najgora garnitura lopova, kriminalaca, prevaranata i hohštaplera koja može postojati na na nekom području. Sve nacist do naciste s elementima rigidnih komunista. Čak je i članove današnjeg SDP-a opisao kao dvolične gadove koji nisu niti malo bolji od HDZ-a ili HSP-a.
S gospodinom smo se sprijateljili, često se viđamo jer je i njemu ideja regionalizma u srcu. On smatra kako Pariz kao centar Francuske guši sve oko sebe, jer departmani i općine, koji je u Francuskoj bezbroj, nemaju ovlasti, sredstva i mogućnost razvoja. Regionalizacija, smatra naš liječnik bez granica, koju je Francuska uvela ne odražava pravo stanje na terenu i ono još više guši francuske regije. Pariz se po njemu razvija kao Zagreb u Hrvatskoj, na muci vrijednih ljudi iz „provincije“. Metropolizacija, uzdizanje jednog centra na plećima periferije, nije dobra rekao nam je jednom prilikom.
Ti razgovori nisu doveli ni do kakvih spoznaja do kojih mi sami ranije nismo došli. Ako je ičemu razgovor poslužio bio je zaključak da ljudi od politike, svugdje na svijetu, imaju skromna nadanja, te da ono u što vjeruju nadilazi rasnu, nacionalnu, vjersku, socijalnu, spolnu i drugu pripadnost. U razgovoru s običnim ljudima i kontaktirajući s prijateljima iz Dalmacije shvatili smo kako ljudi smatraju da bi svatko tko želi raditi i od svoga rada trebao živjeti, odnosno pronaći posao s plaćom koja će mu pružiti mogućnost dostojanstvenog života. Ljudi smatraju kako bi se u javnoj upravi i javnim institucijama, te u ‘državnim’ poduzećima trebali zapošljavati ljudi koji imaju sposobnosti, vještine i znanja, a napredovanje na poslu treba biti isključivo bazirano na meritokraciji. Vjeruju kako bi se čovjek trebao raditi ono što voli; da bi svako dijete trebalo dobiti besplatno i kvalitetno obrazovanje tako da od petog razreda osnovne škole samo bira predmete koje će slušati ovisno o njegovim afinitetima; da bi svaki čovjek trebao dobiti besplatno, brzo i učinkovito liječenje; da bi svako dijete imalo pravo studirati bez prijemnih ispita čak i onda ako mu roditelji nisu članovi određene političke stranke, odnosno mafijaš koji je putem političke podobnosti dobio tvornicu za jednu kunu. Ljudi svugdje na svijetu, pogotovo u povišću pritrujenoj Dalmaciji, žele sigurnost, čist okoliš, čist zrak, dovoljno vremena za sebe i dovoljno vremena da se posvete svojoj obitelji, a kada ostare da mogu svoju starost provesti dostojanstveno.
Nema toga mnogo što traže od vlasti, jer znaju kako njihovo osobno blagostanje ovisi o tome koliko će sami zaraditi i uštedjeti, no znaju i to da u nekim državama svijeta vlada aktivno pomaže osobno blagostanje svakog pojedinog stanovnika države aktivnim mjerama. To su prije svega nordijske države, države Beneluksa, Francuska i Austrija. Ljudima u Hrvatskoj koji kažu da je vlada ta koja mora voditi računa o svakom pojedincu kojemu bi trebala pomoći, jer je to razlog zašto se plaća porez kažem da su u pravu. Uz promjenu prioriteta Hrvatska bi uz sva prirodna bogatstva koja ima mogla biti najbogatija država u Europi u samo par godina. No, za napraviti taj uspjeh ljudi se trebaju prestati obazirati na pizdarije i početi se baviti bitnim stvarima i temama. U trenucima razgovora putem skype-a ili lunjanja po facebooku, slušajući razne priče i čitajući razne statuse i komentare bilo mi je još jasnije zašto se treba stvoriti regionalna dalmatinska stranka.
Eksperimentalna neoliberalistička politika brze i lake zarade koja Hrvatskom vlada od ulaska u državu/kraljevinu SHS do danas, bez prisutnosti iole prave demokracije i vladavine prava učinila je da Dalmacija izgubi svoj identitet, jezik, kulturu i dostojanstvo. Te vrijednosti i ideali su sustavno uništavani kako kroz paljenje knjiga i dokumenata tako i kroz provlačenje knjiga i dokumenata kroz rezače papira. Političko zatiranje i pranje mozgova od strane crkve neću ni spominjati. One vrijednosti i ideali koje je Dalmacija ljubomorno čuvala do 1921., a koji se nisu mogli fizički uništiti uništavali su se psihološkim ratom protiv Dalmacije, tako da oni danas žive u jako malo srca i svijesti prosječnog stanovnika Dalmacije.
U dobu vrtoglavnog tehnološkog napretka koji je doveo do novog vala globalizacije, posebno u dobu nepovoljnih političkih uvjeta za Dalmaciju stječe se (opravdani) dojam kako ni stanovnike Dalmacije više nije briga za te vrijednosti i ideale. Ti ljudi samo padaju na velike riječi političke vrhuške koje su jako često upotrebljene za potpuno pogrešne ciljeve koje obiluju cinizmom, ambicijom, pohlepom i nesnošljivosti. U takvoj klimi, svaka izjava o zajedničkim hrvatskim vrijednostima mogla bi se doimati kao dodatna okupacija Zagreba, Mostara i Osijeka svega onoga što do sada još nije okupirao u Dalmaciji. A to je nešto jako opasno – zatiranje svega što se opire kolonizaciji kako bi se prigušila nacionalnost, tradicija, kultura, jezik, vjera – dovodi do obamrlosti ljudi i njihovog beznađa.
Dalmacija naizgled nema izbora. Nije potrebna nikakva detaljna studija kako bismo bili svjesni da velika većina ljudi u Dalmaciji (bez obzira na političku pripadnost) zazire od politike koja je postala učmalom, nedemokratskom, u kojoj se interesi političke mafije jagme za foteljama, a ideologija (ono što bi trebalo voditi politiku) je odbačena u ime apsolutne istine. O tome najbolje govore podaci izlaznosti na izbore u Dalmaciji. U rujnu 2016. 53% svih birača koji su uvedeni u biračke spiskove na području Dalmacije, nije izišlo na izbore. Dokaz je to kako stanovnici Dalmacije instinktivno osjećaju nedostatak brige za Dalmaciju, nedostatak poštenja političkih kandidata, nedostatak empatije i zdrava razuma, te zasičenosti medija koji su mahom u rukama ultra desnice. Tolika apstinencija dokaz je kako… kako sve više ljudi shvaća da su vitalni interesi Dalmacije sustavno zanemareni, te da bi Dalmacija, ukoliko se uskoro nešto veliko ne dogodi, mogla biti prva regija na svijetu koja će imati izbornu apstinenciju preko 65%. zahvaljujući ne samo apstinenciji kao takvoj, već i sve masovnijem broju odlazaka iz Dalmacije u neke bolje, zdravije i sretnije zemlje. Stoga nam je potrebna nova vrsta političara i politike, takva koja će biti u stanju probuditi one zajedničke vrijednosti i ideale koje su gajili Dalmatinski zastupnici u Carskom parlamentu u Beču.
(nastavit će se)
Comments