I. poglavlje
I jedni i drugi
Za lijepih dana volim otići u šetnju. Iako nas je petero u stanu, nisam od onih koje će samo čistiti i prati i ribati; nisam ni od onih koje vole ići od kuće do kuće i ogovarati susjede.
Sada kada sam na porodiljnom dopustu kada obavim svoje kućanske poslove skupim moga sina Marina i odemo nas dvoje u šetnju. Nekada s nama ode i naša susjeda Fatma. Ona obožava moga sina, a ja obožavam nju. Toliko je dobrote u toj ženi da je to neopisivo. Susjeda koja stoji ispod nas jednom me je pitala zašto se družim s prljavom Alžirkom… Prošla sam pored nje kao da ne postoji. N
ormalno, susjeda ispod je pobornica pronacističke politike Marine Le Pen. To me podsjetilo na ono kada su me jednom pitali zašto se družim s prljavim pravoslavcem. Pogađate, osoba koja me je to pitala pobornik je HDZ-a.
Jednog dana je padala kiša, pa sam Fatmu pozvala neka dođe do mene, jer mi se nije dalo ništa. Vjeran, Marcel i Yves su bili na poslu, ja uradila po kući tekuće poslove i baš kad sam htjela izići iz stana s Marinom tad je opalilo nevrijeme. Fatma je spremno dočekala moj poziv. Pokazivala sam joj slike mog Splita i moga Raba, moga Zadra i moga Dubrovnika; škoje i Zagoru. Oduševile su je slike Splita. Rekla je da je Peristil nešto najljepše što je vidjela u životu, a u Prokurative se odmah zaljubila. Za Zadar je rekla da je divan, ali kao da nešto fali, a za Dubrovnik da je lijep, ali kao da nema dušu.
Pokazala sam joj slike kad sam išla u osnovnu školu. Objasnila sam joj kako sam do šestog razreda osnovne pohađala školu na splitskom kvartu Kocunar koja je dobila ime po heroju iz II. sv. rata Ivi Loli Ribaru. Bila je to relativno nova škola kada sam krenula u nju. Sjećam se onih ružnih lustera koji su visili s kremasto bijelog stropa i teških zelenih zavjesa. Klupe su bile klimave i išarane, a neke od njih su imale na sebi, najvjerojatnije šestarom, urezano ime učenika koji je sjedio za klupom i datum kada se taj vandalizam dogodio.
Mnoge klupe imale su razbijene ladice koje su bile predviđene za školske torbe. Donja strana radne površine klupe mahom su bile izlijepljene bezbrojnim žvakačim gumama. U jednoj od klupa sam našla desetak upotrebljenih prezervativa. Bila mi je tolika muka da sam zamolila profesoricu u WC, ali ona me nije htjela pustiti pa sam povratila po učionici. I danas se pitam: što joj bi pa me nije htjela pustiti do WC-a? I kako su se upotrebljeni kondomi našli u klupi?
Neka sjećanja brzo blijede, a neka ostaju urezana u pamećenju zauvijek. Sjećam se da sam masu vremena provodila u školskoj knjižnici. Tamo sam učila ili čitala lektiru. Većinu svojih školskih odluka donosila sam upravo u knjižnici. Kao predsjednica razreda u knjižnici sam znala razmišljati kako izvući određenog kolegu iz nevolje, kako pristupiti pojedinom problemu koji je razrednica dala meni u ovlast, na koji način nemirne kolege natjerati da se umire i da se počnu zalagati u razredu.
Tamo sam dosta razmišljala: razrađivala planove za budućnost, maštala da ću se udati za Joeyja Tempesta (posebno nakon singlice The final countdown), sa članovnima razrednog odbora dogovarala sitne razredne akcije. Jednom sam se čak pomlatila s Ivanom, onim kojeg su roditelji zvali Iko, jer je jednog novog klinca nazvao pederčinom.
Rezultati tih mojih boravaka u knjižnici bio je učinkovit proces koji je imao za cilj da budem odlična učenica koja će izgraditi karijeru, imati supruga rockera i dvoje djece. Očito sam maštala biti dalmatinska Heather Locklear. No, tamo sam čula i razne priče nastavnika s bibliotekarkom, nastavnika između sebe i druge razno razne kombinacije konverzacija. Neke su bile tematske, neke ne, ali upijala sam te njihove razgovore i pokušavala razumijeti njihova značenja.
Shvatila sam, slušajući te razgovore, koliko se malo od velikih životnih planova zapravo ostvari. Tamo sam se i prvi puta susrela s politikom. Ne onom mainstream, već običnom svakodnevnom, sitnom politikom. Tako sam se upoznala s načinima dodjeljivanja poslova u školi ispod stola, kako se nekome politički prijeti gubljenjem posla, ili kako zamračiti osobni račun na ime škole, a da ga škola nikada ne plati. Vidjela sam u toj knjižnici dosta usamnjenih nastavnika, suza pretučenih nastavnica, nastavnika koji naizgled imaju sretan brak a seksaju se s drugima.
Jedan je profesor jednom u knjižnici rekao da ga je sinoć dobro primio i da nije mogao hodati dobra tri sata nakog toga. Danima nakon toga sam se pitala što bi to moglo značiti. Tek kad sam malo odrasla shvatila sam što to znači. U knjižnici sam vidjela i neke od mojih kolega učenika koji imaju najnovije tenisice ali su gladni kruha, kolege učenike koji su gladni i kruha i tenisica, kolege učenike čiji su roditelji alkoholičari, kolege učenike koji čiji su roditelji narkomani… U toj knjižnici sam prvi put vidjela kako se kupuju ocjene i kako nastavnici ucjenjuju roditelje:
Ukoliko želite da vam sin dobije dvojku iz moga predmeta dignut ćete kredit od 1,000.000 dinara… – znala bi reći jedna nastavnica hrvatskog jezika.
Sjećam se dobro 29. studenog 1981. Toga dana svi učenici prvih razreda osnovne škole Ivo Lola Ribar u Splitu, su se upisali u pionire. Svi smo jednoglasno položili pionirsku zakletvu.
Sjećam se bio je prekrasan dan, pomalo prohladan. Jutro je bilo vlažno, ali poslije podne upeklo je Sunce. Na televiziji su rekli da je 17 stupnjeva prehladno za taj datum. Sjećam se roditelji su stajali na nogama u onom ružnom atriju. Mi učenici, obučeni u plave hlače i suknjice te bijele košulje, prolazili smo kroz špalir razdraganih roditelja do naših mjesta.
Poslije polaganja zakletve krenuli smo kroz špalir do naših razreda. U razredima smo dobili plave kapice sa značkom pionira, crvenu maramu i pionirsku knjižicu. Sve je to relativno dugo trajalo. No, strpljivi roditelji su nas čekali ispred škole. Tu, ispred škole, pred bistom Ive Lole Ribara, smo se fotografirali s učiteljima, roditeljima i prijateljima. Vrativši se doma, samo sam skinula one užasno tijesne cipele i rekla bratu neka me pusti na miru bar dva sata. I brat me pustio na miru, ali…Ali drugi nisu. Dan osmjehivanja, zakuske, pompe i ponosa pretvorio se u noćnu moru. Iako su moji roditelji dali sve od sebe, a tako i Vjeran i ja, u zraku se moglo osjetiti nešto loše. Predosjećala sam da raspoloženje poput ovoga današnjeg neće trajati dugo. Kada smo išli na spavanje rekla sam to Vjeranu.
Potvrdio je priču kako je je mali Iko skinuo pionirsku kapu i zgazio je nogama. Kada mi je brat to rekao, imala sam osjećaj koji tada nisam znala opisati. Danas kad se prisjećam tog osjećaja znam da je u pitanju bio strah, zabrinutost za budućnost. U bratovim očima vidjela sam isti osjećaj.
Sutradan sam čula roditelje kako komentiraju Ikin potez. Starci su mislili kako to nije bilo pametno od njega i njegovih roditelja i bojali se kako će taj potez značiti podijeljenost zemlje. Spominjali su i demonstracije na Kosovu i srpske zahtjeve za specijalnim statusom u Jugoslaviji; Adema Demaqija, Branka Mamulu i Staneta Dolanca; Savku, Tripala i Budišu; Tita i Pavelića, Amerikance, Ruse i tko zna koga sve ne.Čini se da je jedna beznačajna manifestacija tipa primanja prvašića u pionire pokazala kako narod diše. Očito su se stanovnici kvartova Kocunar i Kman razilazili po mnogo pitanja: počevši od Kosova, preko religije, ljudskih prava, pobačaja, iseljeništva, II. sv. rata, europeizacije Jugoslavije, useljenika iz nerazvijenih dijelova Jugoslavije, obrazovnog sustava, kolektivnog predsjedništva, prava seksualnih manjina, do rada policije i sustava. Neka neslaganja bila su žestoka među sljedbenicima na obje strane zavađenih strana.
Moji roditelji bili su preprogresivni za ono vrijeme. Rado bi vidjeli kako se dva muškarca ili dvije žene vjenčaju. Rado bi gay parovima dali djecu na posvajanje, jer u tome nisu vidjeli ništa loše. Kada ne bi radili znali bi se nekim porječkati oko poreza ili ljudskih prava.
Najčešće bi se prepirali oko pitanja Dalmacije. Za njih je odluka sa zasjedanja konstituirajuće sjednice vlade Narodne Republike Hrvatske trebala biti ispoštovana – Dalmacija trebala biti autonomna pokrajina s ovlastima kakve su Ustavom iz 1974. dobili Kosovo i Vojvodina.Što se mene tiče, moji roditelji su bili u pravu i sve za što su se oni, uvjetno rečeno, zalagali danas se zalažemo Vjeran i ja. Danas s distance gledamo na eskalacije političkih sukoba u Hrvatskoj, pogotovo u Dalmaciji. Bezbrojne korupcijske afere, eksponencijalni rast nacističke svijesti, Ugovori s Vatikanom, „pobjedu“ Kolinde na predsjedničkim izborima, „pobjedu“ HDZ-a na izborima 2015. i 2016., postupak rušenja Karamarkove, ovaj Oreškovićeve vlade, prijetnje Tomislavu Sauchi, kampanjsku nekulturu u Saboru, industriju uvreda koja u ratu za fotelje pogađa porezne obveznike, izrazi kojima se saborski zastupnici časte a kojih se ne bi posramili ni scenaristi Spellingovih sapunica.Tijekom 27 godina „hrvatske demokracije“ spoznala sam način na koji hrvatski političari igraju svoje igre. Od 1990. pronacistička, HDZ-ovska, većina u Saboru plesala je kako bi veliki ljubljeni vođa, Tuđman, svirao. Mjesta za individualan način razmišljanja i osobnost nije bilo, jer je trebalo sve neistomišljenike baciti na koljena, kako bi se zadržao potpuni nadzor nad svim dijelovima života u Hrvatskoj. Nemoćni da proguraju bar nekakav amandman, a kamo li zakon, a o ustavnim promjenama da i ne pričam, oni malo demokratskiji bi bijesno napuštali sabornicu, a onda iste metode koristili u onim jedinicama lokalne samouprave gdje imaju većinu.
Nacija je samo šutke gledala kako HDZ pljačka tvornicu za tvornicom, banku za bankom, kako su nepravedni prema radnicima i drastično urušavaju socijalu službu kroz pljačku mirovinskog fonda, i urušavaju zdravstvenu skrb kroz gašenje Domova zdravlja, a poslije kroz spajanje bolnica; narod je mirno promatrao kako se mafija, koju je instalirao HDZ, ubija između sebe; kako zastupnici u Saboru sami sebi izglasavaju ekstremno visoke beneficije, porezne olakšice za one tvrtke koje su političkoj mafiji predane za jednu kunu, kako se više puta otplaćeni stanovi moraju još jednom kupovati kako se njihovi stanovnici ne bi najednom našli na ulici. Oporba nije reagirala, ili nije željela reagirati, a ako bi i reagirala, to ne bi imalo odjeka u javnosti, jer su mediji u rukama HDZ-a šutjeli o tim reakcija ili su ih spominjali u negativnom kontekstu. S vremenom se proširila ljutnja, ali bi na to od velikog ljubljenog vođe svaki puta došao odgovor da se narod mora strpjeti jer još uvijek traje rat, ili je bilo poratno razdoblje ili se dogodilo nešto treće. 2000. kada su „demokrati“ preuzeli nadzor nad Vladom, a samim time i državom, ni pronacisti nisu prolazili ništa bolje. Neki su i tada, a i danas govorili kako bi se nacija trebala ujediniti, ali uvijek protiv onih drugih, sakrivajući tako svoju nesposobnost, korupciju, nepotizam i moralnu nakaradnost.Bila sam pasivni promatrač u cijeloj priči oko politike. Kao tinejdžerica zanimale su me druge stvari, ne politika. Kada sam došla u određene godine ubili su mi roditelje, prostorije Dalmatinske akcije odletjele u zrak, pa sam se s gnušanjem odmicala od politike, jer sam znala da je i ubojstvo mojih roditelja i postavljanje bombe u prostorije DA bio politički čin; onda sam otišla u Pariz i bila mirna što sam daleko od hrvatske politike. Kasnije kada sam se nakon niza spoznaja kako se planirano i maliciozno uništava Dalmacija shvatila sam politiku kao sport.
Osobno mi ne smetaju niski udarci, ali mi smetaju niski udarci onih koji o politici i stvarnom stanju u društvu ne znaju ništa. Budući da sam socijaldemokratkinja po vokaciji često sam napadana i od onih koji se „zalažu“ za „Dalmaciju Republiku“ i od onih koji su centristički orijentirani. Najčešće me napadaju pobornici SDP-a i HNS-a koji misle da je uvođenje najozloglašenijeg oblika kapitalizma – neoliberalizma – odlika socijaldemokracije.
Napadaju me i rigidni komunisti koji nisu shvatili kako je 1948. odavno za nama i kako treba evoluirati, a ne živjeti u vremenu koje je odavno prošlo. Normalno da me napadaju i oni koji su skloni pronacističkom HDZ-u, jer ja navodno mrzim Hrvatsku i radim protiv Hrvatske. Bilo je situacija kada sam se družila s najkonzervativnijim ljudima i tada bi raspravljali o svemu.
Događalo se da smo zaključili kako imamo više zajedničkog nego li što on ima s nekim tko pripada istom glasačkom tijelu. To vjerojatno objašnjava zašto ustrajem na mišljenju da politika može i mora biti drugačija, pozitivna; da politika može biti bez izvrtanja činjenica i ulizivanja političkoj mafiji, lobistima i inim smutljivim tipovima. Birači, pogotovo u Dalmaciji, su željni drugačijeg, boljeg, iskrenijeg, poštenijeg. Oni su umorni od laži, spinova i bacanja prašine u oči.
No, birači su često kao ovce. Podvode se masom i onim što im mediji, mahom u rukama desnih političkih/parlamentarnih stranaka, govore i ne vide ono što je za njih dobro, te su skloni prije povjerovati lažnim vjestima koje dolaze iz putinovskih tvornica propagande nego li istini. Kada bih imala priliku pristupiti hrvatskim biračima i kada bih im mogla pristupiti na moj način pa im tako objasniti što se u biti krije iza svih događanja u hrvatskoj politici i predstavila ono što smatram da je bitno za njih mislim kako bi pozitivno reagirali na moje riječi. No, ljudi ne žele slušati ako nisi svaki dan u medijima i ako ne pereš sumnjivu lovu preko neke HDZ-ovske udruge. No, kada bi ljudi bili spremni na rizik i kada bi poslušali zdrav razum ne lopove i prevarante koje sada slušaju, tada bi se stvari mogle pokrenuti na bolje.
コメント